hrvatski

Lingvistika i slobodna volja: u kojoj je mjeri jezik arbitraran?

Jezik se smatra specifičnim komunikacijskim sustavom čovjeka. Danas se jednom od glavnih odlika jezika smatra arbitrarnost koju je jedan od utemeljitelja moderne lingvistike Ferdinand de Saussure definirao otprilike kao proizvoljan odnos između izraza riječi i njezinog značenja. Prema principu arbitrarnosti, dakle, svaka je riječ mogla glasiti drugačije. Nasuprot principu arbitrarnosti nalazi se lingvistički naturalizam koji traži logičnu vezu između jezičnih znakova i pojava koje oni predstavljaju. Ta se dihotomija može povezati s dvama filozofskim konceptima slobodne volje i determinizma koji ovisno o definiciji nalažu da čovjek djeluje svojim slobodnim odabirom odnosno da su sadašnji događaji nužan rezultat prošlih bez mogućnosti biranja. Budući da princip arbitrarnosti omogućuje gotovo neograničeno mnogo raspleta pri imenovanju pojava, konceptualno je sličan slobodnoj volji. Međutim, indijski neuroznanstvenik Vilayanur S. Ramachandran je 2001. proveo psiholingvistički eksperiment na temelju čijih je rezultata zaključio da mozak neproizvoljno povezuje određene glasove s određenim oblicima. Ispitanici u eksperimentu, govornici engleskog i tamilskog, morali su imenovati dva oblika, šiljasti i obli, a mogući izrazi za imenovanje bili su kiki i bouba. Oko 95% ispitanika je izraz kiki povezalo sa šiljastim oblikom, a bouba s oblim. Ramachandran je pretpostavio da taj tzv. učinak kiki/bouba implicira da imenovanje u jeziku nije u potpunosti arbitrarno s obzirom da, u ovom slučaju, mozak određenim glasovima i oblicima dodijeljuje apstraktna značenja. Iako je učinak kiki/bouba repliciran u mnogim studijama, nisu jasni njegovi uzroci i implikacije, no budući da predstavlja most između lingvistike i teorije slobodne volje, daljnja bi istraživanja dala uvid ne samo u teoriju jezika i njegovo porijeklo, već i u općenite mogućnosti čovjekovog djelovanja.

arbitrarnost ; efekt bouba/kiki ; zvukovni simbolizam

nije evidentirano