hrvatski

Analiza nakladničkih praksi: jezične varijacije u djelima „Lutonjica Toporko“ i Strašni kauboj

U drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, osobito nakon 1945. godine, razvija se nakladnička djelatnost u Republici Hrvatskoj, naime Nakladničko poduzeće Mladost pokreće biblioteke Vjeverica (1957. – 1998.) i Jelen (1957. – 1989.) koji postaju sinonim za hrvatsku dječju književnost 20. stoljeća. Uz Mladost, dječju literaturu izdaje i Školska knjiga, Zagreb, a na području drugih republika bivše Jugoslavije, gdje se također izdaju knjige hrvatskih dječjih autora, ponajviše izdaje Mladinska knjiga iz Slovenije, Veselin Masleša i njegova biblioteka Lastavica iz Sarajeva (Bosna i Hercegovina) te Dečje novine iz Gornjeg Milanovca u Srbiji. S godinama se broj nakladnika u Republici Hrvatskoj povećava, osobito nakon 1990. godine. No, u fokusu ovoga rada bit će analiza nakladničkih praksi do devedesetih godina i stvaranja moderne hrvatske države. U tome je razdoblju zanimljivo istražiti koliko su se djela hrvatskih autora namijenjena dječjoj publici mijenjala, prilagođavala ili prevodila kada su se izdavala izvan Republike Hrvatske, odnosno u drugim republikama bivše Jugoslavije. U skladu s tim, postavlja se pitanje – jesu li nakladnici i urednici mijenjali jezik i pismo izvornoga teksta, ili su ga samo prepisali, ili su ga prilagođavali? Jednoznačan odgovor teško je dati jer je ovisilo o nekoliko različitih čimbenika. No, kako bi se utvrdile moguće razlike napravit će se analiza dvaju djela: zbirke priča Strašni kauboj Ivana Kušana koji je 1982. godine izašao u nakladi Mladosti, Biblioteka Vjeverica (1982., 1989.) te kasnije u nakladi Znanja (1995., 2004.) te isti roman koji je u Beogradu izašao na ćirilici 1987. godine u nakladi Srpske književne zadruge. Također će se analizirati bajka Lutonjica toporko i devet župančića, kao jedna od bajki iz zbirke Priče iz davnine, i njezina prilagodba u izdanjima: Mlado pokolenje (1952.), Beograd, pisano ćirilicom, Veselin Masleša 1960., Sarajevo (ćirilica) te Nolit, Beograd, 1973. (latinica). Međutim, fokus ovoga rada jest u jezično-stilskoj analizi čiji će elementi poslužiti za usporedbu prijevoda, s osobitom naglaskom na prijevodnim strategijama te analizi prijevoda kulturnih specifičnosti koje su utkane u roman, odnosno bajku. Analiza će također pokazati mogući smjer recepcije romana Strašni kauboj u godinama neposredno prije raspada Jugoslavije kao kulturne i političke tvorevine te naznake tog raspadanja u jezično-kulturnome smislu te diskrepanciji dvaju jezika – hrvatskoga i srpskoga u kojoj je hrvatski jezik, kao i drugi jezici u Jugoslaviji, bio pod dominacijom srpskoga, s tendencijom njegova potiskivanja iz javne uporabe. Jednako tako, analiza bajke Lutonjica Toporko i devet županičića pokazat će moguće razlike u prilagodbi ove bajke kulturnim sredinama i jezičnim osobitostima sredine u kojoj je bajka objavljivana, s osobitim naglaskom na mitološke, povijesne, zemljopisne i jezične specifičnosti i njihov prijevod ili prilagodbu u novim izdanjima, osobito izdanjima na ćiriličnome pismu.

analiza diskursa, prijevodi, Lutonjica Toporko, Strašni kauboj, izdavaštvo

nije evidentirano