hrvatski

Jezik hrvatskih znanstvenih tekstova u 20. stoljeću

Značajke se hrvatskih zn anstvenih tekstova 20. stoljeća temelje ponajprije na osobitostima znanstvenoga funkcionalnog stila. Od druge polovice 19. stoljeća tijekom čitavoga 20. stoljeća postupno se izgrađivao znanstveni funkcionalni stil hrvatskoga standardnog jezika kakav imamo danas. Funkcionalni stil standardnoga jezika određujemo kao stil koji je u potpunosti u službi logičke organizacije sadržaja. U njemu je individualna ograničenost najveća, a individualna sloboda najmanja. Norme standardnoga jezika poštuju se u najvećoj mogućoj mjeri. Na leksičkoj je razini znanstveni funkcionalni stil u prvome redu obilježen znanstvenim nazivljem. Osim toga, značajke su znanstvenoga funkcionalnog stila racionalnost, strogost, ekonomičnost, jasnoća, preciznost, neemocionalnost i objektivnost u prikazu znanstvenoga sadržaja, deskriptivnost, tj. opisivanje događaja, istraživanja, znanstvenih otkrića, teorija itd., terminološka ujednačenost, potkrijepljenost iznesenih tvrdnja. Značajke su znanstvenoga stila i citati (navodi iz drugih djela), hijerarhijska struktura naslova, bilješke, navođenje literature te impersonalnost (česta uporaba pasiva). Osim 1. lica jednine i 1. lica množine u znanstvenome se stilu često pojavljuje i 3. lice jednine u bezličnim ili 3. lice množine u pasivnim konstrukcijama. Znanstveni funkcionalni stil dijeli se na strogo znanstveni funkcionalni podstil, u kojemu se najstrože poštuju zahtjevi znanstvenoga stila, i na znanstveno-popularni funkcionalni podstil, kojim se pišu tekstovi kojima se populariziraju znanstvena postignuća (knjižice za svakoga), znanstveno-popularni članci, brošure, školski udžbenici i priručnici. Iz toga se stila katkad izdvaja pedagoški podstil kao podstil kojim su pisani školski udžbenici i priručnici. Razvoj se tih značajka prati tijekom dvaju razdoblja dvadesetoga stoljeća – od 1901. do 1945. i od 1945. do 2000.

hrvatski znanstveni tekstovi, znanstveni stil

nije evidentirano