hrvatski

Hrvatski jezik kao čimbenik u zaštiti demografske perspektive Hrvata

Hrvati u BiH imaju izraženu i kolektivnu i individualnu svijest o tome da su govornici hrvatskoga jezika i da pripadaju hrvatskoj jezičnoj zajednici. Ali, kako je prostor te jezične zajednice bio često nestabilan i nesamostalan, izlagan je svakovrsnim administrativnim rješenjima, sociopolitičkim tendencijama, odnosno oktroiranim jezičnim politikama. Poznato je da jezičnu politiku određuje društvena skupina na vlasti koristeći institucionalna sredstva i postupke kojima utječe na oblike javne komunikacije pri čemu se ne bi smjeli povrijediti individualni i kolektivni identiteti. Budući da je BiH složena i kao sociolingvistička struktura u kojoj je jedna jezična zajednica u ekspanziji (bošnjačka), jedna je stabilna (srpska), jedna u opadanju (hrvatska), trebala bi imati usuglašene jezične politike koje bi na državnoj razini istodobno koordinirano egzistirale čime bi se dokazala kao istinski humano i demokratsko društvo u afirmaciji posebnih i općih prava. Upravo takva politika, dokazujući svoje demokratsko biće, poglavito bi branila slabiju jezičnu zajednicu, odnosno malobrojniji narod koji je jednako suveren i konstitutivan kao i dva ostala naroda u BiH. Jačanje svijesti o jeziku kao temeljnom kostituensu nacionalnog bića primarna je društvena zadaća koju treba ostvarivati i lingvističkim i izvanlingvističkim sredstvima. Hrvatska jezična zajednica, odnosno hrvatski narod, očito je, opada u BiH iz više razloga: zbog ratnih zbivanja, ekonomskog iseljavanja, smanjenja teritorija, smanjenja nataliteta itd. Njegov vitalitet trebalo bi podržati i demografskom politikom pri čemu bi „planiranjem statusa jezika“, tj. jezičnom politikom bila osigurana ravnopravnost u različitim oblicima javne komunikacije kao što su administracija, politika, obrazovanje, znanost, mediji te kulturna i društvena sfera života uopće. Zapravo, najvažnija funkcija jezika je omogućiti onome tko govori da svojim jezikom izrazi osobnost te društvenu i nacionalnu pripadnost. To je najjači znak jastva – osobnog identiteta, ali i kolektivnog, nacionalnog identiteta. U toj punini ljudskoga bića, njegova subjektiviteta, presudna je jezična vitalnost na kojoj se zasniva i demografska perspektiva naroda.

hrvatski jezik, jezična zajednica, planiranje statusa jezika, demografija, lingvistika, društvo, Bosna i Hercegovina.

nije evidentirano