hrvatski

Transplantacijska medicina

Transplantacija jetre je općeprihvaćeni postupak u liječenju bolesnika s terminalnom fazom kronične bolesti jetre (ciroza) i akutnim zatajenjem jetre. Uspješnost transplantacijskog liječenja zahtijeva stalnu suradnju brojnih kliničkih i laboratorijskih struka (imunologije, transfuziologije, patologije, medicinske biokemije), a obuhvaća postupak kliničke procjene statusa primatelja i davatelja prije transplantacije, praćenje statusa bolesnika i praćenje funkcije organa tijekom transplantacije, te optimiziranje individualne imunosupresivne terapije nakon transplantacije. U postupku obrade kandidata za transplantaciju jetre potrebno je objektivno procjeniti zdravstveni status bolesnika. Procjena statusa primatelja i davatelja mora slijediti utvrđene standarde za svaku vrstu organa, tkiva ili stanica, mora biti cjelovita, pravovremena i učinkovita. Svaki bolesnik za kojeg se postavi indikacija za liječenje transplantacijom prolazi standardiziranu obradu i pripremu za transplantaciju u okviru koje su uključene brojne morfološke i laboratorijske pretrage. Stratifikacija bolesnika na listi za transplantaciju jetre te posljedično alokacija organa temelji se na prognostičkom modelu za procjenu težine bolesti i preživljenja: Model of End-Stage Liver Disease (MELD). Viši MELD povezan je s kraćim preživljenjem. MELD je matematička funkcija koja uključuje sljedeće laboratorijske pretrage: bilirubin, kreatinin i internacionalni normalizirani omjera za protrombinsko vrijeme (INR-international normalized ratio). Najveći doprinos uspiješnosti transplantacijskog liječenja predstavlja otkriće imunosupresivnih lijekova. Rizik odbacivanja presatka i potencijalne nuspojave lijekova u korelaciji su s ukupnom razinom izloženosti primatelja organa imunosupresivnim lijekovima. U imunosupresivnim protokolima, koji nisu jedinstveni za sve transplantacijske centre u svijetu kao niti u Hrvatskoj, dominiraju u primjeni inhibitori kalcineurina ciklosporin A (CsA) i takrolimus (FK- 506). Najčešće se primjenjuju u kombinaciji s jednim ili dva lijeka iz drugih skupina imunosupresivnih lijekova. To su antimetaboliti (azatioprin ili mikofenolna kiselina) i kortikosteroidi. U selekcioniranih skupina bolesnika s malignim bolestima ili nuspojavama kalcijneurinskih inhibitora primjenjuju se m-TOR inhibitori (everolimus ili sirolimus). Princip istovremene primjene više skupina lijekova bazira se na njihovom aditivnom učinku putem različitih mehanizma dijelovanja. U terapijskom praćenju koncentracije imunosupresivnih lijekova (engl. therapeutic drug monitoring, TDM), metoda tekućinske kromatografije (engl. liquid chromatography, LC) i dvojne spektrometrije masa (engl. tandem mass spectrometry, MS/MS), smatra se “zlatnim” analitičkim standardom. U okviru rutinskih laboratorijskih metoda koje se koriste za praćenje imunosupresivne terapije vrlo su raširene imunokemijske metode. Dobiveni kvantitativni rezultati imunokemijskim metodama značajno se razlikuju u odnosu na rezultate LC-MS/MS metode što je posljedica križne reaktivnosti antitijela u imunokemijskim metodama s metabolitima lijeka ili s bilo kojim drugim strukturno srodnim ili nesrodnim analitima. Longitudinalno praćenje pokazuje da su nađene razlike individualne i vrlo promjenjive a značajno ovise o brzini metaboliziranja osnovnog lijeka i općem zdravstvenom stanju bolesnika.

transplantacija jetre, imunosupresivna terapija

nije evidentirano