hrvatski

Volonterstvo kao novi oblik crkvenog služenja

U radu se uzima u obzir sociološka analiza postojećeg stanja, te teološko-normativni okvir zadan prihvaćanjem kršćanstva i Crkve kao miljea u kojemu se ima zbiti volontarijat kao novi oblik crkvenog služenja. U prvom djelu rada određuju se pojmovi volontarijata i služenja. Služenje se određuje u odnosu prema sudioništvu i suradnji u Božjem djelu dovršenja i spasenja svijeta. U radu se pokazuje da je volontarijat stari oblik prisustva vjernika u životu Crkve i društva, no da ga se može gledati i kao novum u Crkvi i društvu. Suvremeni razvoj volontarijata veže se uz pojavu reformacije i daje se prikaz kompleksnog suodnosa Katoličke i Protestantskih Crkva na razvoj neprofitnog sektora. Posebno se analizira hrvatska situacija, odnos prema radu i dobrovoljnom radu u Hrvatskoj. Naznačuje se stanje u neprofitnom sektoru u Hrvatskoj, gdje, kao i u drugim postkomunističkim zemljama, značajni dio tog sektora pokrivaju sportske i kulturne organizacije. Posebna se pažnja posvećuje suodnosu slobode i volontarijata, procesu neizbježne individualizacije u društvu, te mogućnosti personalizacije koja se u tom kontekstu otvara. Kao bitan moment u razvoju volontarijata u Crkvi naznačuje se potreba aktivne i dinamičnije administrativne potpore od strane službenih institucija. Nakraju autor daje sistematizaciju mogućnosti praktične realizacije volonterstva u Hrvatskoj. Zaključuje da ono nije novi način služenja u Crkvi, ali je ipak novo jer je suvremeno društvo nezamislivo bez doprinosa neprofitnog sektora. Drži da su za razvoj volontarijata kod nas potrebni sustavni poticaji, aktivno reduciranje instrumenata kontrole i jasno definiranje područja autonomije u kojima grupe građana - vjernika, preuzimaju odgovornost za svoje djelovanje u skladu sa svojim kompetencijama i savješću.

volonterstvo; neprofitni sektor; sudioništvo; personalizacija; sloboda; administrativna podrška

nije evidentirano