hrvatski

Kurikulumske poveznice prijelaza djeteta iz ustanove ranog odgoja i obrazovanja u školu

Pedagogijska teorija i praksa početak formalnog školovanja prepoznaje kao značajan trenutak djetetova života. Dijete se mora prilagođavati, preuzeti nove socijalne uloge i ostvariti i održati nove socijalne odnose, a uz to biti uspješno i na akademskoj razini. Novo školsko okruženje može biti u velikom nesrazmjeru s djetetovim ranijim iskustvima i djetetovim mogućnostima te otežati djetetovo uključivanje u novu sredinu. Kontinuitet odgojno-obrazovnog djelovanja dječjeg vrtića i osnovne škole, uz optimalnu razinu diskontinuiteta, može osigurati djetetu potrebne izazove koji njeguju razvoj. Problematika prijelaza iz jednog odgojno-obrazovnog sustava u drugi postavlja i jedno od temeljnih pitanja shvaćanja suvremenog djetinjstva i djeteta te samim time i o svrsi odgoja i obrazovanja na svim razinama. Ona se ne može ograničiti samo na iznovljavanje strategija za suočavanje s promjenom, nego je potrebno istražiti koje su to promjene, u kojoj mjeri su nužne te o čemu ovise. Polazeći od ekološke teorije (Bronfenbrenner, 1979) koja poima dijete u njegovu cjelokupnom socijalnom okruženju i međusobnim odnosima, i teorije socijalnog konstruktivizma Vygotskog (1978) u kojem se učenje shvaća kao sukonstrukcija iskustva i znanja djeteta i njegove socijalne okoline, u ovom radu problematizirao se prijelaz djeteta iz dječjeg vrtića u osnovnu školu. U radu se odmaknulo od pristupa prijelazu iz perspektive djetetove spremnosti, odnosno gotovosti za osnovnu školu, prema pristupu prijelazu koji uvažava i njeguje iskustvo svih uključenih aktera. Istražile su se kurikulumske poveznice između dječjeg vrtića i osnovne škole te je ponuđena teorijska i empirijska analiza prijelaznog razdoblja djeteta iz perspektive odgajatelja i učitelja razredne nastave u Republici Hrvatskoj. Provođenjem kvantitativnog i kvalitativnog istraživanja dobiveni su rezultati koji ukazuju na nizak intenzitet povezanosti dvaju sustava, na različite motive takve prakse te na različitu sliku o djetetu koju njeguju odgajatelji i učitelji razredne nastave. U tekstu predložene smjernice podrazumijevaju intenzivnu i sustavnu (samo)refleksiju postojeće prakse s ciljem dekonstrukcije i/ili rekonstrukcije prevladavajuće pedagogije. (Samo)refleksija uključuje sve stručnjake obje odgojno-obrazovne razine kao snažne mreže podrške, a ne izolirano odgajatelje i učitelje razredne nastave, čime se samo dodatno potvrđuje potreba razvijene kulture (samo)procjene za razvoj kvalitete ustanove i djetetova iskustva.

polazak u osnovnu školu, odgajatelji, učitelji razredne nastave, mješovita metoda, usuglašavanje, rekonstrukcija, slika o djetetu

nije evidentirano