hrvatski

ICT države kao instrument cjeloživotnog učenja njezinih građana

ICT (Information and communications technology) ljudi upotrebljavaju već godinama u iznimno većem opsegu i količini nego što su o njoj učili kroz bilo koji „formalni“ oblik obrazovanja. Razlog tome leži u neformalnim oblicima cjeloživotnog učenja. Mlađa populacija koja se nalazi u nekom od sustava osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja većinom posjeduje kod kuće tj. ima privatno moderniji i kvalitetniji hardware (od mobitela, tableta, laptopa do računala) nego što im to omogućava bilo koja „formalna“ obrazovna institucija koju pohađaju. Ostali dio populacije koji nije obuhvaćen nekom od oblika formalnog obrazovanja zbog dostupnosti (kako tržišta tako i cijenom) također je izuzetno dobro opremljena s hardwareom. Pri tome se ne smije zaboraviti kako je komunikacija građana koju im omogućava njihov hardware globalna, ali i lokalna tj. usmjerena je i prema ICT servisima vlastite države. Kada se u ovom radu govori o ICT-u države misli se na njene servise prema građanima, ali ne treba zaboraviti kako građani te servise koje im njihova država nudi, oni ih odmah mogu uspoređivati s najboljim servisima iz svijeta. Kada su države svoje servise počele stavljati na web i omogućavale građanima da svoju komunikaciju obavlja putem ICT-a, komunikacija je bila jednosmjerna. U tom periodu građani su učili o komunikaciji s državom koristeći ICT kanal, da bi se danas kod najboljih i najnaprednijih država komunikacija okrenula i države su počele učiti od svojih građana. Izuzetan primjer u tom razvoju je primjer Estonije. ICT države (kroz servise i usluge koje nudi građanima) postaje instrument cjeloživotnog učenja njenih građana, a i učenje države od njenih građana.

ICT, država, cjeloživotno obrazovanje, neformalno učenje

nije evidentirano