hrvatski

Autoportreti Naste Rojc: stvaranje predodžbe naglašenog rodnog identiteta u hrvatskoj umjetnosti ranog modernizma

Analiza serije autoportreta hrvatske umjetnice Naste Rojc što nastaju u razdoblju od 1912 do 1925 godine, potaknuta je novom otvorenošću discipline povijesti umjetnosti prema analizi klasnih, rasnih i rodnih aspekata likovne proizvodnje kao elemenata koji bitno utječu na značenje umjetničkog djela. Usredotočenost na problem konstrukcije roda vodi interpretaciji odabranih radova Naste Rojc u širem kontekstu ženske kulturalne prakse modernizma. Njihova kompleksna značenjska struktura što upućuje na zaključak kako je riječ o cjelini s planiranim i unaprijed određenim ciljem, dade se najpreciznije iščitati kodovima lezbijske subkulture početka stoljeća. Tip izabranih likovnih sredstava i složeni proces proizvodnje značenja izravno pridružuju Nastu Rojc krugu autorica kao što su Romaine Brooks, Hanne Gluckstein ili Joane Mammen, koje igraju središnju ulogu u projektu izgradnje vizualnog sistema predočavanja i kulturalne artikulacije novog tipa seksualiziranog ženskog subjekta u razdoblju ranog modernizma. Iako prostorno udaljena od metropolitanskih središta, Naste Rojc se poduhvaća posve identičnog zadatka imajući na umu lokalnu sredinu koja također ne raspolaže predodžbenim obrascem lezbijske seksualnosti. Stoga u spomenutoj seriji autoportreta, iz slike u sliku, bilježi proces dekonstrukcije stečenog rodnog i seksualnog identiteta i njegovu polaganu rekonstrukciju u svjetlu osvještenja i prihvaćanja vlastitog lezbijskog identiteta. Vizualno predočavajući taj proces, Nasta Rojc potiskuje i utišava svaki formalni eksperiment, ističići u prvi plan značenjski sloj svojih prikaza. Na taj način postupno gradi nove predodžbe čiju subverzivnost dokazuju činjenica da se upravo njihov sadržaj, a ne formalna realizacija, utemeljuje kao izvorište oznake moderniteta cjeline likovnog djela. Iako je konačni rezultat vrlo zanimljiv, a s obzirom na stupanj narušavanja uobičajenih praksi označavanja dominantnog socijalnog poretka, uznemirujuć, nov i originalan, modernistička likovna kritika nije ga kao takvog i identificirala. Utemeljujući svoj evaluacijski model na kriteriju formalne inovativnosti, ona se usredotočuje na likovno djelo kao autonomnu cjelinu zatvorenu utjecaju svih izvan umjetničkih paradigmi, a slikarstvo zaokupljeno sistemima vizualnog prikazivanja pozicionira u područje izvan svijet umjetnosti. Stoga nije uočena vrlo važna činjenica da Nasta Rojc otpočinje svoj projekt izgradnje vizualne i kulturalne predodžbe tog tipa ženske seksulanost ranije nego je to slučaj u mnogim naprednijim europskim sredinama, a dovršava ga - istim ili sličnim izražajnim sredstvima i identičnom, preciznom metodologijom proizvođenja značenja - u trenutku kad ovaj kulminira i u europskim metropolama modernizma. S obzirom na njegovu dorečenost, mjesto što bi ga mogao zauzeti u priči o ženskim kulturalnim praksama modernizma, a slijedno tome i u globalnoj slici razdoblja dovodi u pitanje i tradicionalno perifernu poziciju hrvatske umjetnosti ranog modernizma.

modernizam; prikazivanje; rod; identitet; lezbijska seksualnost; umjetnost kao stil života; avangarda

nije evidentirano