hrvatski

Filozofija i teologija pred izazovima suvremene gnoze

Članak promišlja činjenicu, na koju je ukazao Drugi vatikanski sabor, da se u društvu u kome živimo dogodio jedan epohalni povijesni obrat poznanstvenjenja cjelokupne kulture te je »znanstveni mentalitet« obilježje današnje kulture i kontekst teološkog promišljanja (Gaudium et spes, 5). Međutim, za mnoge riječ »znanost« odnosi se prije svega na prirodne znanosti. Mnogi znanstvenici polazeći od evolucionizma prožetog određenom sociobiološkom perspektivom smatraju da je moguća organska rekonstrukcija cjelokupnog područja znanja unutar kojega su drukčiji načini razmišljanja kao što su religiozni, filozofski i etički samo puki epifenomeni, izričaj biološke nužnosti, bez ikakve povezanosti sa stvarnošću i istinom. Na taj način prirodna znanost pokušava biti ne samo ona koja govori o činjenicama, rezultatima, metodama i mogućnostima nego i ona koja tumači smisao, motive i orijentaciju cjelokupne stvarnosti. Pokušava se nametnuti kao ona koja cjelokupnoj stvarnosti daje smisao i strukturu i u odnosu na koju je sve drugo »pretposljednje«. Takav pojam znanosti nosi u sebi opasnost scijentističkoga shvaćanja znanosti, koje znanost uzdiže na razinu religije, tj. njezinu instrumentalnu racionalnost proglašava jedinim mjerodavnim tumačem čovjekove egzistencije. Tako shvaćena znanost reducira čovjeka, promatra ga jednodimenzionalno, unutar jedne jedine perspektive, i to znanstvene perspektive. Taj redukcionizam mnogi nazivaju »suvremenom gnozom« jer je u njemu čovjek ograničio smisao vlastite egzistencije i cjelokupne zbilje jedino na gnozu-znanje. Spašava samo ono što čovjek zna. A zna se jedino ono što čovjek sam proizvodi, što je djelo njegovih ruku. U takvom mentalitetu suvremenog društva teologija i filozofija su u velikoj opasnosti da i same postanu »gnostičke«, ukoliko žele biti egzaktne isključivo na način prirodoslovnih znanosti, ukoliko sve više zaboravljaju istinsko pitanje o istini te se bave samo pojedinačnim stvarnostima, bez pitanja o značenju cjelokupne zbilje. Martin Heideggeru tu gnostičku opasnost nije vidio samo u filozofiji i teologiji, nego i u cjelokupnomu načinu mišljenja modernog čovjeka koji ne želi promišljati cjelokupnu zbilju, odnosno onaj smisao »koji vlada svime što jest«, nego sve instrumentalizira i podređuje svojim proračunatim svrhama. Obično se novovjekovno doba obilježeno tom »gnozom« pokazuje samo u svjetlu »isključivog humanizma«, pri čemu se »isključivi humanizam« gotovo uvijek pozitivno i preoptimistično prikazuje kao konačni smisao koji jedino može čovjeka ispuniti. Charles Taylor je, naprotiv, u svoj veliko studij »A Secular Age«, pokazao kako novovjekovni čovjek u »isključivom humanizmu« nije lišen »unakrsnog pritiska«, tj. kako se nerijetko »isključivi humanizam« doživljava kao ograničenje te se stoga traži izlaz iz njega u traženju nekih novi izričaja transcendencije. Koja je zadaća teologije u traženju novih izričaja transcendencije i zašto je filozofija važna za teologiju a teologija za filozofiju pred izazovima suvremene »gnoze«, pitanja su o kojima se promišlja u ovome članku.

gnoza, filozofija, teologija, dijalog, zbilja, smisao, otajstvo, Bog, čovjek

nije evidentirano