hrvatski

Vrijednosne hijerarhije i strukture

Kada smo, davne 1986. godine proveli prvo ispitivanje vrijednosti omladine Hrvatske, najstariji ispitanici iz novog istraživanja imali su 16 godina, a najmlađi su bili tek rođeni. Sama ta činjenica bila bi dovoljna da se pokaže koliki je vremenski razmak između ta dva prikupljanja podataka. Ono što se, međutim, dogodilo u tih trinaest godina, čini vjerojatnijom hipotezu da je, sociopsihološki gledano, vrijeme između ta dva datuma daleko veće. Sjetimo se, naši ispitanici iz 1986. živjeli su u Jugoslaviji, u jednostranačkom političkom sustavu koji se zvao samoupravni socijalizam, u ekonomskoj krizi zbog koje je novac devalvirao gotovo svakodnevno, uz jaku omladinsku nezaposlenost, sa suženim perspektivama, ali i s osiguranim egzistencijalnim minimumom, sigurnim radnim mjestom (za one koji su ga imali), dobrom zdravstvenom zaštitom i solidnim obrazovnim sustavom, čije su se ideološke komponente rapidno smanjivale. Bilo je to vrijeme u kojem se o Europi govorilo samo kao o mjestu gdje će se putovati ili gdje će se ići živjeti, a ne kao o asocijaciji s kojom se treba integrirati i kao o antipodu Balkanu. Javno se govorilo samo o jednom nacionalizmu, onom albansko-srpskom, mada je kolektivno pamćenje upućivalo i na sve druge nacionalne netrpeljivosti, za koje se znalo da su latentne. Većina mladih nije predviđala raspad Jugoslavije, dapače, broj onih koji su se deklarirali kao Jugoslaveni rastao je, ali je također sigurno da je malo tko tada znao tko je Milošević, Gazimestan se još nije bio desio, i još se nije bilo počelo odmotavati ono klupko i onaj slijed događaja koji su na kraju pokazali da je zapravo raspad federacije bilo daleko najbezbolnije i najpravednije rješenje. O načinu kako se raspala, i o ratu koji je pratio disoluciju, rasprava bi bila sigurno drugačija. Mladi su, zapravo, politiku gledali s distancom, nije ih zanimala, doživljavali su je refleksno, i od nje su bili odvojeni. Željeli su se emancipirati, a to im nije bilo omogućeno, jer je vladala progresivna kriza gospodarstva, željeli su neku perspektivu, ali nitko im nije mogao dati neku projekciju o tome kako će se živjeti sljedećih pet ili deset godina. Socijalizacija provedena u duhu koji je ograničavao individualne slobode s ograničenim perspektivama za mlade i uz ekonomsku sigurnost na doista minimalnom nivou, dovodila je mlade – pogotovo onda kada bi se uspoređivali s europskom omladinom (što su gotovo bez iznimke i činili) – do frustracije i zatvaranja u sferu privatnosti u kojoj su se osjećali zaštićeni i sigurni, jer je okolni svijet pokazivao sve veći nemar ne samo za razvoj, nego i za socijalnu sigurnost pojedinca. Pisali smo tada, da su mladi privilegirali privatnost i individualnu afirmaciju, dok su istodobno vrlo nisko vrednovali ciljeve koje su pretpostavljali politički i društveni angažman, te da se pojedinac nastojao realizirati u prostorima zacrtanim institucijama primarne socijalizacije, i to prije svega u obitelji i u krugu intimnih prijatelja. Istodobno su se prema institucijama sekundarne socijalizacije (rad, škola, društveno i političko djelovanje) mladi odnosili instrumentalno ili “tržišno”, to jest cijenili su ih u mjeri u kojoj su od njih imali koristi. Takva smo ponašanja tumačili nemogućnošću pojedinca da u onom društvenom trenutku artikulira opcije svoje budućnosti, ali i defanzivnim mehanizmom kojim, u objektivnoj ekonomskoj i kulturnoj deprivaciji, nastoji sačuvati integritet ličnosti. Od tada do 1999. godine dogodile su se mnoge stvari: Hrvatska je postala samostalna država, desila su se ratna razaranja i strahote koje su ih pratile, velike nade i velika razočarenja, posebice u sferama politike i ekonomije. Naime, sustav je postao višestranački a gospodarstvo tržišno, no mnoge su zloupotrebe osiromašile zemlju, privatizacija se pretvorila u pljačku, totalitarna politika i neke dvojbene vojne operacije te kršenje ljudskih prava zatvorili su nam vrata europskih i zapadnih institucija. Zapravo te 1999. godine, građani su, uključivši i mlade, očekivali društvene promjene, čiji učinak nije predmet ovog istraživanja, jer tadašnja omladina nije još mogla ništa znati o uspjesima i, još više, o neuspjesima vlade koja je formirana 2000. godine. Te, pretposljednje godine, dvadesetoga stoljeća, dakle, mnogo toga se u hrvatskom društvu bilo promijenilo u odnosu na 1986. godinu. Svijet je također na globalnom planu bio mnogo drugačiji. Svi smo se, a posebice mladi, osjećali bliže Europi, ali i nadalje bez sigurne budućnosti i definiranih perspektiva te, iznad svega, u ekonomskoj oskudici i s jasnom percepcijom da jedan sloj stanovništva živi u pretjeranom i nezasluženom blagostanju. Hijerarhije i strukture vrijednosti mladih pratile su te osnovne društvene promjene na način da se sve, što je bilo rezultat sužavanja životnih resursa i perspektiva, u rezultatima našeg istraživanja pokazalo kao još izraženije zastupanje vrijednosti privatnosti i individualne afirmacije, s jasnom porukom da mladi svoju budućnost sve više vide kao cilj koji se može postići isključivo oslanjajući se na svoje vlastite snage i na podršku obitelji i bližnjih, uz veliko nepovjerenje prema institucijama društva, posebno onim političkim. Zbog toga su najveće razlike između istraživanja iz 1986. i 1999. godine one koje se odnose na materijalni položaj i na samosvojnost, zatim na profesionalni uspjeh, a veliki uspon pokazuju i vrijednosti vezane uz tradiciju, posebno nacionalnost i vjeru. Zanimljivo je da snažno raste i vrijednost vlasti, vjerojatno shvaćena kao jedna od realnih mogućnosti da se poboljša materijalni i društveni položaj pojedinca. Zapravo, sve ponuđene vrijednosti su, koncem devedesetih, zastupljenije nego sredinom osamdesetih godina, što je ujedno i pokazatelj velikog emotivnog značenja koje one imaju za mladog pojedinca, možda i zbog toga što se njihova realizacija čini tako dalekom. Iznimka je političko potvrđivanje, koje je još manje zastupljeno nego 1986. godine. Taj trend je u skladu sa sve većim distanciranjem mladih (i ne samo njih) iz cijele Europe od politike (Cavalli & De Lillo, 1993 i 1997; Buzzi & Cavalli, 1999) koje će vjerojatno u budućnosti rezultirati sasvim novim odnosima prema društvenoj zbilji i uređivanju društvenih odnosa. Na kraju, strukture vrijednosti, faktorski izražene i grafički prikazane metodom multidimenzionalnog skaliranja, ukazuju na promjene u promatranih trinaest godina, ali i na smjer njihovog potencijalnog razvoja u skoroj budućnosti. Samo će daljnja istraživanja, međutim, pokazati imaju li takvi podaci prediktivnu vrijednost ili su tek izraz velikog nezadovoljstva koji prožima svijet mladih i odražava se na njihove vrijednosne orijentacije.

nije evidentirano

nije evidentirano