hrvatski

Mladi u Hrvatskoj - između nacionalnog identiteta i europske integracije

Analiza podataka je ukazala na heterogenu strukturu nacionalne svijesti mladih. Raznolikost obrazaca odnosa mladih prema vlastitoj naciji indicirana je u svim njegovim dimenzijama koje smo analizirali: stavovima prema vlastitoj naciji, europskim integracijskim procesima i europskim nacijama pojedinačno. Analiza podataka također je pokazala da se odnos mladih prema vlastitoj naciji u devedesetima djelomično promijenio u odnosu na osamdesete godine. Indiciran je pad atraktivnosti kozmopolitski konotiranih tvrdnji i veća rasprostranjenost nacionalno obojenih tvrdnji, pa i onih čiji sadržaj implicira glorifikaciju i nekritički odnos prema vlastitoj naciji (etnocentrizam). Promjene pri tome nisu značajnije zahvatile hijerarhijsku strukturu tvrdnji. Više je riječ o izmjenama na “polovima” kontinuuma nacionalno-kozmopolitsko, gdje je registriran pomak k stavovima koji iskazuju čvršću vezanost mladih za vlastitu naciju. No, i pored navedenih pomaka, u populaciji mladih su i devedesetih godina prevladavali stavovi koji izražavaju vezanost za vlastitu naciju koja “čuva” otvorenost prema svijetu i utjecajima drugih kultura. Mišljenje mladih je heterogeno i kada je riječ o njihovom odnosu prema uključivanju Hrvatske u europske integracijske procese. Paralelno s proeuropskim egzistiraju i antieuropski stavovi, oni koji ukazuju na kritički, ali i na nekritički odnos mladih prema osposobljenosti Hrvatske za europsku integraciju. Bez obzira na indiciranu rezerviranost i strah od Europe, ona je ipak za veliku većinu mladih atraktivan socijalni prostor koji i Hrvatskoj i njima osobno omogućava bolje razvojne uvjete. Osim društveno-kontekstualnih utjecaja, ovdje je došao do izražaja i utjecaj generacijskih osobina populacije mladih – želja za boljim obrazovnim šansama i zapošljavanjem, putovanjima, sklapanjem novih poznanstava i sl. Podaci su također pokazali da veći dio mladih ima kritički odnos spram osposobljenosti Hrvatske da udovolji kriterijima ulaska u Europu, naročito prema nedovoljnoj demokratiziranosti njezinog političkog i društvenog života, uključujući poštivanje ljudskih i manjinskih prava. Kritični su i prema nedovoljnoj ekonomskoj razvijenosti Hrvatske i sl. Ovakav odnos upućuje da su mladi realistični u pogledu situacije u vlastitoj zemlji i da je većina njih, usprkos nacionalnoj homogenizaciji društvenog života, interiorizirala demokratske društvene vrijednosti i pluralizaciju društva. Mada je riječ o odnosu mladih prema uopćeno formuliranim vrijednostima, ovo je ohrabrujući nalaz, jer je riječ o populaciji koja će nositi budući razvoj društva i o kojoj će ovisiti smjer njegovog razvoja. Analiza varijance je pokazala da na navedene razlike u odnosu mladih prema vlastitoj naciji i uključivanju Hrvatske u europske integracijske procese značajno utječu njihova sociodemografska obilježja. Najsnažniju diskriminatorsku moć pokazale su modernizacijske varijable, kao što je obrazovanost ispitanika i roditelja, njihov rezidencijalni status, teritorijalna pripadnost (industrijski razvijena i nerazvijena područja) te političke preferencije. Preciznije, viši stupanj obrazovanja (roditelja i ispitanika), urbani rezidencijalni status, liberalna i socijaldemokratska politička orijentiranost vežu se uz “labaviju” nacionalnu vezanost i kozmopolitizam. Konzekventno tome, nositelji navedenih obilježja su ujedno češće proeuropski orijentirani i kritičniji od ostalih prema slabostima vlastitog društva. Suprotno tome, nacionalno konotirane stavove i rezerviraniji odnos prema Europi prate niži stupanj obrazovanja, ruralni rezidencijalni status i preferencija nacionalno orijentiranih političkih programa. Navedeno diferenciranje ispitanika uobičajeni je rezultat djelovanja modernizacijskih varijabli. Ono pokazuje da razvijenije, ne-tradicionalne sredine pogoduju razvoju mladih kao slobodnih individua koji se ne vežu čvrsto za jednu grupu, nego imaju višestruk identitet i otvoreni su za komunikaciju u različitim smjerovima. Nešto drugačiju sliku nacionalne svijesti mladih pokazuju podaci o njihovoj socijalnoj distanci prema konkretnim nacijama. Oni upućuju da mladi imaju veću distancu prema istočnim i ne-katoličkim nacijama, osobito Bošnjacima, Srbima i Albancima, nego prostorno daljim zapadnoeuropskim i katoličkim nacijama. Dok se velika distanca prema Bošnjacima i Srbima dijelom može objasniti ratnim sukobom, hijerarhijsko dihotomiziranje nacija prema kriterijima “razvijene-nerazvijene”, “katoličke-nekatoličke” jasno reflektira vrijednosni sustav tada vladajuće ideologije koja je promovirala hijerarhijski princip vrednovanja kultura pridavajući kulturi zapadnih i katoličkih naroda viši status od istočnih i nekatoličkih. Kako je Hrvatska i sama katolička zemlja, odnosno zemlja u kojoj većina stanovništva pripada katoličkoj vjeroispovjesti, širenje ovakvog vrijednosnog sustava je imalo značajnu ulogu u izgradnji nacionalnog identiteta i smještanja Hrvatske u zemlje zapadno-katoličkog kulturnog kruga. Njegov utjecaj je, kako su pokazali podaci, očito zahvatio i generaciju mladih. Štoviše, podaci su pokazali da se u ovom slučaju utjecaj vladajućeg idejnog sustava u društvu na mlade jasnije ispoljio, nego u drugim analiziranim dimenzijama njihovog odnosa prema naciji. Od dioba na “razvijene” i “nerazvijene”, “Zapad” i “Istok” i slično, nije imun ni europski Zapad. Štoviše, hijerarhizirane diobe nacija i njihovih kultura dugogodišnji su sastojak zapadnoeuropskog nacionalizma i rasizma. Labavljenjem granica i razvojem komunikacije danas su povećane mogućnosti njihovog utjecaja na mlade širom Europe, uključujući i Hrvatsku. Pri tome nije zanemarivo da i same tranzicijske zemlje u želji da se približe Zapadu preuzimaju i taj dio “europskog” naslijeđa. Zaključno se može reći da se i u ovom istraživanju još jednom pokazalo da društvena datost višestruko djeluje na mlade. Izloženi različitim utjecajima društvene sredine, mladi su reagirali diferencirano. Mada je njihova veza s vlastitom nacijom tijekom devedesetih godina bila čvršća nego osamdesetih, pa i sa znakovima etnocentrizma, većina mladih je usprkos razdoblju snažne nacionalne homogenizacije, očuvala tipično generacijska obilježja: kritičnost i otvorenost za pluralizaciju društvenog prostora i svijet oko sebe.

nije evidentirano

nije evidentirano