hrvatski

Mladost, odraslost i budućnost

Odnos mladih spram mladosti, odraslosti i budućnosti upotpunjava sliku hrvatske mladeži danas, a osobito u usporedbi s generacijom mladih prije petnaestak godina. Osnovni nalaz jest da je hrvatska mladež polarizirana na one koji zastupaju mladocentrični koncept, te one kojima je bliži odraslocentrični koncept mladosti. Budući da je težnja mladocentričnosti povezana s razinom razvijenosti društva, može se ustvrditi da je hrvatsko društvo još u znatnoj mjeri obilježeno tradicionalističkim shvaćanjima – unutar kojih je naročito izražena patrijarhalnost i paternalistički odnos spram mladih – i da znatnija modernizacija u tom pogledu tek slijedi. Proteklo desetljeće i pol nije obilježeno značajnim promjenama – registriran je vrlo blag pomak prema mladocentričnoj orijentaciji, koji tek naznačuje mogućnost pojave drugačijih generacija mladih. Može se očekivati da će sa stabilizacijom i razvojem hrvatskog društva sve veći broj mladih težiti mladocentričnoj orijentaciji, a na to ukazuje stanoviti porast broja onih koji žele dulje ostati mladi i različiti od starijih, onih koji socioekonomsku neovisnost drže glavnim kriterijem odraslosti i onih koji više prepoznaju i ističu prednosti fleksibilnosti i inovativnoga potencijala mladih, te trend pomicanja granice mladosti prema tridesetim godinama života. U svom odnosu spram mladosti i odraslosti mladi su razmjerno homogeni, no neke razlike postoje i indikativne su. U tom segmentu mlade međusobno najviše diferencira socijalno porijeklo (mladocentričnost raste s obrazovanjem oca) te socioprofesionalni status (studenti pokazuju tendenciju prema mladocentričnom konceptu). Dob, obrazovanje ispitanika, mjesto stanovanja, regionalna pripadnost i religiozna samoidentifikacija utječu sporadično i u prepoznatljivom smjeru: mladocentričnosti teže oni mlađi, urbanog domicila, nastanjeni u razvijenijim regijama, prosječno obrazovaniji, oni koji nisu u braku te nereligiozni – dok odraslocentričnost preferiraju mladi na izmaku omladinske dobi, ruralnog rezidencijalnog statusa, stanovnici nerazvijenih regija, niže obrazovani, oni koji su u braku i oni koji se smatraju religioznima. Iz skupa navedenih obilježja razvidno je da presudan utjecaj imaju elementi tradicionalizma, koji su još vrlo prisutni i, kao takvi, utječu na poimanje mladosti i unutar današnje generacije mladih. Zanimljiv je podatak da obilježje spola nimalo ne utječe na odnos mladih spram mladosti i odraslosti, što ukazuje na činjenicu da mlade žene i muškarci na podjednak način doživljavaju mladost i da težnja odgađanju ili bržem ulasku u svijet odraslih nije povezana s još postojećim različitim obrascima socijalizacije spolova. Stoga bismo mogli reći da je u suvremenoj generaciji mladih oslabio pritisak da se muškarac što prije socioekonomski osamostali, a žena što ranije sklopi brak i postane majka. No, moguće je da mladi danas uspješnije odolijevaju tim pritiscima, pri čemu im “pomažu” nestimulativne društvene okolnosti (prije svega nezaposlenost). Percepcija osobne i društvene budućnosti mladih postojana je – nakon porasta pesimizma koncem osamdesetih, pesimizam i optimizam danas su na istoj razini kao i sredinom osamdesetih godina. Također je postojana i diskrepancija između viđenja individualne i kolektivne budućnosti: društvena se budućnost u pravilu percipira nepovoljnijom od osobne budućnosti. Takav trend upućuje na stanovito neuvažavanje realiteta, što se kod mladih dade objasniti činjenicom da ih prava integracija u društvo tek očekuje, pa je i njihovo razumijevanje povezanosti osobne i društvene sudbine nužno nedostatno. No od takvog pouzdanja u vlastite snage nije imuna ni zrelija populacija – tek s približavanjem starosti ljudi postaju skloniji pesimističnije gledati na vlastitu budućnost (jer im se bliži biološki kraj) nego na budućnost društva. Umjereni optimizam u pogledu budućnosti društva ravnomjerno je raspoređen između svih promatranih podskupina mladih, dok na osobnu (bolju) budućnost nešto suzdržanije od ostalih mladih gledaju najstariji, nezaposleni i zaposleni te oni koji su u braku. Vidljivo je kako pesimizam raste paralelno s preuzimanjem nekih trajnih životnih uloga, što implicira da integracija u svijet odraslih kod dijela mladih ne polučuje one pogodnosti kojima su se nadali. Znači li to da se mlade socijalizira na pogrešan način usađujući im idealiziranu sliku budućnosti, ili su aktualne prilike toliko nepovoljne da nužno otežavaju željenu integraciju – otvoreno je pitanje. Iskustvo sugerira da zacijelo oba faktora igraju značajnu ulogu.

nije evidentirano

nije evidentirano