hrvatski

Višejezičnost od najranije dobi - stavovi odgojitelja

U Republici Hrvatskoj 95% stanovnika hrvatski jezik navodi kao svoj prvi, materinski jezik (Popis stanovništva 2011, www.dzs.hr). Prema tome se podatku, RH doživljava kao monolingualna zemlja. Međutim, u nekim se lokalnim sredinama jezična raznolikost ostvaruje u drugačijim omjerima (Cvikić 2014, Jelaska i Cvikić 2012). Navodimo dva primjera u Istri i Međimurju: u Bujama (Istarska županija) hrvatskim kao materinskim jezikom govori 58, 39% stanovnika, a ostalih 42% govori talijanskim, slovenskim, albanskim ili bosanskim jezikom ; bajaškim rumunjskim jezikom na nacionalnoj razini (RH) govori 0, 34% stanovnika, ali u Međimurskoj županiji 2, 32% stanovnika, a u općini Orehovica 20, 86% stanovnika (www.dzs.hr). Premda je kod većega dijela ovih govornika usvajanje hrvatskoga spontano i usporedno s materinskim jezikom (J1), postoje primjeri koji pokazuju da nisu sva djeca kojoj je J1 neki od manjinskih jezika dovoljno izložena hrvatskome jeziku (npr. romska nacionalna manjina). Uz to, odnedavno je, zbog različitih društvenih, političkih i socijalnih promjena na globalnoj razini, u hrvatskome obrazovnom sustavu porastao broj djece useljenika kojima je hrvatski također drugi, strani, odnosno ini jezik (J2). Potrebe za poučavanjem hrvatskoga kao J2 od najranije dobi prepoznate su u obrazovnoj politici pa je u posljednjih nekoliko godina donesen niz obrazovnih dokumenata kojima se ono regulira. No, osim zakonodavnih, nužne su i promjene u obrazovanju učitelja i odgojitelja. Dosadašnja istraživanja bavila su se višejezičnošću u školskom sustavu, s jedne strane iz perspektive očuvanja manjinskoga jezika (Cvikić, Aladrović Slovaček i Turza-Bogdan 2013), a s druge strane usvajanjem hrvatskoga kao drugog i stranog jezika (Jelaska i Cvikić 2012, Turza-Bogdan i Ciglar 2013, Cvikić 2014). Međutim, uloga predškolskoga odgoja i obrazovanja u poticanju višejezičnosti još uvijek nije dovoljno istražena, posebno s obzirom na činjenicu da u RH postoji 27 vrtića na manjinskim jezicima (talijanskom, srpskom, češkom i mađarskom jeziku), a 394 vrtića nude rano učenje nekog stranog jezika (www.mzo.hr). U izlaganju se prikazuje uloga predškolskoga odgoja i obrazovanja u poticanju višejezičnosti. Predstavljaju se preliminarni rezultati znanstvenoga istraživanja o ulozi predškolskih ustanova u podržavanju i poticanju višejezičnosti. Ispitivalo se mišljenje, stavovi i iskustva odgojitelja u provođenju vrtićkih aktivnosti s djecom čiji je materinski jezik neki od manjinskih jezika u RH (hrvatski, češki, mađarski, romski, srpski, talijanski) te djecom koja su uključena u programe ranoga učenja stranih jezika. Na temelju prikazanih rezultata raspravlja se o razvoju kompetencija odgojitelja za rad s inojezičnim govornicima hrvatskoga jezika te o mogućim modelima kontinuiranoga obrazovanja odgojitelja za rad s inojezičnom djecom.

višejezičnost, rana dob, govornici manjinskoga jezika, hrvatski standardni jezik, učenje stranoga jezika

nije evidentirano