hrvatski

Individualna višejezičnost u kontekstu hrvatskoga obrazovnog sustava

Individualna višejezičnost definira se prvenstveno s obzirom na raslojenost verbalnoga repertoara pojedinca (Banjavčić, Erdeljac, 2009, 18). Tako Königs (2000 u Neuner, 2004, 15) razlikuje tri vrste individualne višejezičnosti: retrospektivnu višejezičnost (engl. retrospective plurilingualism), koja se odnosi na dvojezične govornike koji dolaskom na nastavu već posjeduju znanje u drugome jeziku (J2 znanje), odnosno znanje jezika koji je i predmet nastave i prema tome su u prednosti naspram ostalih učenika ; retrospektivno- prospektivnu višejezičnost (engl. retrospective – prospective plurilingualism), koja podrazumijeva višejezične govornike koji su dolaskom na nastavu u prednosti naspram ostalih učenika u inojezičnome znanju, no niti jedan od njihovih jezika nije predmet nastave, već daljnjim učenjem trećega ili dodatnoga jezika razvijaju svoju višejezičnost, i prospektivnu višejezičnost (engl. prospective plurilingualism), specifčnu za učenike koji su dolaskom na nastavu jednojezični govornici i svoju višejezičnost razvijaju učenjem ponajprije prvoga stranog jezika u školi. Posljednja vrsta višejezičnosti, odnosno prospektivna višejezičnost, karakteristična je za većinu europskih škola, a tako i Hrvatsku, gdje se polaskom u školu većina učenika po prvi puta susreće s učenjem jednoga ili više stranih jezika te svoju višejezičnost razvijaju učenjem ponajprije prvoga stranog jezika u školi. Nova perspektiva obrazovanja glede učenja stranih jezika u Hrvatskoj započinje uvođenjem barem jednoga stranog jezika kao obaveznoga nastavnog predmeta u osnovne škole 2003. godine, a u ostalim ciklusima obrazovanja i drugih stranih jezika. Prema ZEROJ-u (Zajedničkom europskom referentnom okviru za jezike, 2005, 4) višejezični pristup podrazumijeva stvaranje zajedničke komunikacijske kompetencije svih jezika koje učenik poznaje i kojoj pridonose znanje i iskustvo svih njegovih jezika, a u kojoj se svi jezici međusobno isprepliću. To svakako uključuje povezivanje materinskoga jezika, prvoga stranog jezika i ostalih dodatnih jezika koje učenik uči, bilo konsekutivnim slijedom ili paralelno. Stoga se i cilj jezičnoga obrazovanja mijenja i ne obuhvaća više ovladavanje jednim ili dvama, čak i trima jezicima zasebno, što dovodi k težnji idealnoga izvornog govornika, već stvaranje jezičnoga repertoara u kojem sve jezične sposobnosti dolaze do izražaja. U takvome slučaju ponuda stranih jezika u obrazovnim ustanovama mora biti raznolika, a učenicima se mora pružiti mogućnost razvijanja višejezične kompetencije. Cilj ovoga rada je dati teorijski prikaz individualne višejezičnosti i analizirati je kroz hrvatske kurikulume te dati smjernice za njezin održivi razvoj u svrhu stvaranja kompetentnih višejezičnih korisnika stranih jezika.

individualna višejezičnost ; hrvatski obrazovni sustav ; kurikulumi ; materinski jezik ; strani jezici

nije evidentirano