hrvatski

Zavodljivi jezici – Krležina Saloma i vajldovski esteticizam

Rad nastoji ukazati na mogućnost drukčije interpretacije Krležine drame Saloma izglobljujući je iz konteksta Davnih dana, koji je usmjeravao većinu dosadašnjih interpretacija, i razvezujući tumačenje drame od brojnih i međusobno različitih autorovih komentara o njezinu smislu. Interpretacija u autorovoj gesti stalnoga izmicanja konačnoga značenja drame prepoznaje obrazac zavodničke manipulacije govorom koju u samome tekstu na svoje sugovornike primjenjuje Salomin lik, oblikovan kao nenadmašna govornica svjesna jezika koji proizvodi, njegovih opasnih učinaka i tekstualnosti svijeta kojemu pripada. Rad nadalje pokazuje da je za analitičko hvatanje u koštac s takvim poimanjem jezika osobito poticajna interpretacija Krležine drame na podlozi drame Salomé Oscara Wildea jer se poveznica s Wildeovim djelom dosad najčešće osporavala tako što su isticane razlike u uporabi temeljnih motiva, u karakterizaciji likova i u oblikovanju zapleta u Wildeovoj i Krležinoj drami, dok se nadaje zaključak da je odjeke Wildeova i vajldovskoga utjecaja najplodotvornije tražiti upravo u osobitome odnosu prema jeziku, koji je u obama tekstovima naglašeno autonoman i autoreferencijalan.

Miroslav Krleža, Saloma, Oscar Wilde, esteticizam, autoreferencijalnost

nije evidentirano