hrvatski

Laszowski i hrvatsko arhivsko nasljeđe

U radu se opisuju značajke arhivističkoga djelovanja E. Laszowskoga, povezane s njegovim dugogodišnjim radom u Hrvatskom državnom arhivu, središnjoj hrvatskoj arhivskoj ustanovi. Gotovo polustoljetno njegovo arhivističko djelovanje obuhvaća spašavanje i prikupljanje arhivskoga gradiva, objavljivanje izvora, rad na institucionalizaciji arhivističke struke te preseljenje Zemaljskoga arhiva u novu, namjenski građenu zgradu Sveučilišne knjižnice i Zemaljskoga arhiva. Njegova su nastojanja, među ostalim, rezultirala istaknutijim mjestom arhivistike i središnjega arhiva na društvenoj, znanstvenoj i kulturnoj ljestvici. Zajedno s I. Bojničićem – djelatnost im je u najvećem dijelu promatranoga razdoblja u arhivističkom smislu teško razdvojiti – pokušavao je stvoriti senzibilitet javnih tijela i privatnih osoba prema gradivu, ističući da poslove oko čuvanja, vrednovanja, odabiranja i izlučivanja moraju voditi stručnjaci, arhivari, koje u tom poslu treba voditi interes mogućih istraživača, krajnjih korisnika, a ne osobno, subjektivno mišljenje. Rad sustavno i kritički prikazuje iznimno bitno područje djelovanja jednoga od najistaknutijih pripadnika hrvatske intelektualne elite na prijelazu iz 19. u 20. st. – Emilija Laszowskoga, koji je život posvetio hrvatskoj prošlosti i kulturnoj baštini. Njegove su zasluge za arhivsku struku nemjerljive, pa je rad ujedno znanstveni povijesni prinos i prinos arhivistici.

Emilij Laszowski ; Arhivsko gradivo ; Hrvatski državni arhiv ; Spašavanje i prikupljanje arhivskoga gradiva ; Akvizicijska politika ; Arhivistika ; Povijest

nije evidentirano