hrvatski

Utjecaj personalizma na moderno pravno oblikovanje ljudskih prava

Intencija ovog istraživanja jest analiza i ukazivanje na značenje i doprinos personalizma kao filozofskog pravca i pokreta na moderno pravno oblikovanje ljudskih prava. Moderno doba ljudskih prava smatramo razdoblje nakon donošenja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Personalizam kao filozofski pravac u kojem je središte 'osoba' najizrazitije se oblikovao između dva svjetska rata u Francuskoj pod velikim utjecajem kršćanstva. To je osobito vidljivo iz djelovanja Jacquesa Maritaina, najvažnije ličnosti za razmatranje personalističkog shvaćanja ljudskih prava. Razmatraju se i analiziraju i misli Nikolaja Berdjajeva, Denisa de Rougemonta, Gabriela Marcela, Emmanuela Mouniera i drugih mislilaca. Premda se u literaturi i medijima ističe utjecaj liberalnih i neoliberalnih izvora za pravno oblikovanje i utemeljenje ljudskih prava u radu se pokazuje da je za moderna ljudska prava najveći doprinos proizašao iz personalističkog poimanja svijeta i čovjeka. Hipoteze rada su: - personalisti su izgradili cjelovitu i sustavnu filozofsku antropologiju, pa potom političku filozofiju ; - na temelju svoje antroplogije i političke filozofije, personalisti razvijaju i svoju vlastitu filozofiju prava - suvremenu verziju prirodno-pravne koncepcije ; - personalsitički koncepti univerzalizma, osobe i ljudskog dostojanstva doprinijeli su oblikovanju modernih ljudskih prava, integraciji moderne Europe i drugim pozitivnim kretanjima u XX. stoljeću. Različiti autori različito su određivali personalizam, ali proizlazi da je to onaj smjer unutar filozofije dvadesetog stoljeća koji u središte zanimanja stavlja osobu i namjenjuje joj dvostruku ulogu: a) osoba je apsolutno središte i standard za društvo i sve njegove institucije ; b) osoba je osnova za naviještanje apsolutne univerzalnosti i solidarnosti među svim ljudima. Povijesni korijeni personalizma sežu sve do antičkog razdoblja, a personalističke teme kasnije uočavamo u gotovo svim povijesnim razdobljima kod različitih mislilaca i u okviru različitih filozofija. Na europskom kontinentu personalizam se obično veže uz tri škole: francusku u Parizu, njemačku u Gottingenu i Freiburgu te poljsku u Lublinu. Personalizam je imao odjek i u drugim europskim državama. Za ovaj rad najvažniji je tzv. francuski personalizam koji se snažno razvio tijekom 30-tih godina XX st., a brojni sljedbenici su formirali i različite personalističke pokrete. Najvažniji mislioci su Jacques Maritain, Alexandar Marc, Denis de Rougemont, Gabriel Marcel i Emmanuel Mounier, na koje su snažno utjecali ruski emigrantski mislioci, osobito Nikolaj Berdjajev. Na ovim prostorima recepcija prema nemarksističkim, a osobito katoličkim misliocima i personalizmu, gotovo do osamostaljenja bila je izrazito negativna: od boljševičkih napada do svrstavanja u buržoasku propagandnu filozofiju. S propašću socijalizma ne dolazi do nove kvalitete u recepciji personalizma i personalističkih tema, iako je bilo za očekivati da u društvu i državi koja mijenja državni i društveno-politički status, pitanja o demokršćanskoj orijentaciji, europskim integracijama i ljudskim pravima rezultiraju ozbiljnijim raspravama. Perosnalistička antropologija duboko je humanistička jer predstavlja manje ili više eksplicitan protest protiv epohe i društva koje dehumanizira čovjeka. Personalisti smatraju da je ljudska osoba ontološka i epistemološka polazna točka filozofskog razmišljanja. Personalisti se nisu zaustavili na formulaciji apstraktnog ideala ljudske osobe, već je prevode u svoju viziju nacrta za bolje društvo. Personalizam 30-tih bio je ujedinjen u potrazi za pozivom čovjeka u modernom društvu, ali u suprotnosti s tadašnjim dominantnim ideologijama: komunizmom, fašizmom i tzv. građanskim kapitalizmom. Glavna personalistička djela političke filozofije nastala su u 30-im godinama i predstavljaju viziju personalističke kršćanske demokracije, koja ima i utopijskih elemenata izgrađena na snažnoj kritici totalitarnih režima, ali i postojeće liberalne demokracije. Nakon političke filozofije personalisti 40-tih godina prošlog stoljeća izgrađuju i sustavnu filozofiju prava prirodno- pravnog smjera nasuprot pravnog pozitivizma. Dominacija pravnog pozitivizma u prvoj polovici 20. st. iznijela je na površinu niz slabosti pravne znanosti. Pozitivistička pravna teorija ograničena na analizu pozitivnog prava i povijesno istraživanje pravnih sistema nije mogla iznaći zadovoljavajući odgovor. Trebalo je, što je očito, pravu naći nešto natpozitivno i nadpovijesno kao osnovni princip. To nije bilo moguće kroz pravni pozitivizam, te se stoga i događa svojevrsni come-back prirodno-pravnih koncepcija. U poglavlju o personalističkoj filozofji prava nakon povijesnog prikaza prirodno-pravnih koncepcija, detaljnije se razrađuje misao Nikolaja Berdjajeva koji nagovještava personalističku filozofiju prava. Iako nije razvio sustavniju filozofiju prava, kritički je ukazivao na tadašnje shvaćanje prava. J. Maritain se filozofijom prava počinje baviti početkom 40-tih kada dolazi u SAD. Maritain iznosi viziju temeljnih pravnih odnosa novoga demokratskog društva, nasuprot građanskome individualističkome društvu te totalitarnim kolektivističkim društvima zalažući se za personalističko, komunitarno i pluralističko društvo, nadahnuto temeljnim kršćanskim vrednotama slobode, ljubavi i bratstva. U okviru bavljenja filozofijom prava Maritain prvi u filozofskom svijetu počinje razvijati i koncept 'ljudskih prava'. Personalistička podrška, ali i dopuna Maritainove filozofije prava dolazi od mnogih filozofa i intelektualaca, a osobito treba istaknuti njemačkog pravnika i profesora u egzilu Heinricha Rommena i Georgesa Gurvitcha, francuskog sociologa i pravnika, podrijetlom iz Rusije. Koncept tzv. modernih 'ljudskih prava' smještamo u četvrto desetljeće 20. st. i vežemo njegov institucionalni nastanak uz Ujedinjene narode, odnosno uz Povelju Ujedinjenih naroda i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948. Pokazuje se da je najznačajniji profilirani mislilac u obrani koncepta ljudskih prava te da je Univerzalna deklaracija inspirirana filozofskim pogledima J. Maritaina. Analizira se i isiče da je deklaracija odraz tradicije prirodnog prava i personalističkog humanizma. To je vidljivo iz aktivnosti personalista u zagovaranju te sudjelovanja u pripremi i izradi Univerzalne deklaracije. Pored toga, analiza teksta deklaracije, 'univerzalizam' deklaracije, sadržaj deklaracije, usporedba personalističkih prava i prava koja su navedena u deklaraciji, jezik i pojmovi u deklaraciji ('osoba' i 'ljudsko dostojanstvo') upućuju nesumnjivo da je Univerzalna deklaracija izraz personalističke prirodno-pravne koncepcije. Nakon Drugog svjetskog rata personalistički i kršćanski mislioci bili su ključni teoretičari i dizajneri zapadnoeuropskog poretka poslije 1945. Njihov doprinos i utjecaj sagledavamo kroz europske integracije u vidu zagovaranja federalizma, te kroz demokršćansku političku opciju. Analizira se i personalistički utjecaj na europske akte o ljudskim pravima, prije svega na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te uspostavu Europskog suda za ljudska prava (European Court of Human Rights) u Strasbourgu. Međunarodni akti na svjetskoj i europskoj razini nesporno ukazuju na veliki utjecaj personalizma pri oblikovanju ljudskih prava, a refleksija tih stavova se odrazila i u većini nacionalnih ustavnopravnih zakonodavstava, a što se također analizira u radu.

Personalizam, ljudska prava, personalistička antropologija, personalistička politička filozofija, personalistička filozofija prava, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, europsko ujedinjenje i zakonodavstvo, nacionalno zakonodavstvo, Jacques Maritain, Nikolaj Berdjajev, Emmanuel Mounier, Denis der Rougemont

nije evidentirano