hrvatski

Iskustvo migracije i planirani odlasci mladih iz Hrvatske

Istraživanje iskustava emigracija mladih iz Hrvatske, provedeno u suradnji s pet organizacija civilnog društva iz Čakovca, Osijeka, Rijeke, Splita i Zagreba, na ukupno 56 ispitanika u dobi od 19 do 29 godina potvrdilo je osnovnu postavku istraživanja da mladi u ovoj dobi još nemaju bogato iskustvo boravka u inozemstvu u trajanju duljem od dva mjeseca. U velikom dijelu dosadašnja su se iskustva boravka u stranoj zemlji odnosila na geografski bliske zemlje, s obrazovanjem i stjecanjem novih iskustava kao primarnim motivima preseljenja. Ova podskupina mladih identificirala je većinom pozitivna iskustva života u inozemstvu, uz naglašavanje osobnog osjećaja sreće i pozitivnih transfera u obliku novih znanja, vještina te rjeđe novčane dobiti. Mladi također u velikom dijelu ističu emocionalnu spremnost za odvajanje od obitelji, no napominju kako je u svim slučajevima bilo potrebno prijelazno razdoblje tijekom kojega su se naviknuli na samostalan život i prihvatili sve izazove koje nosi život u stranoj zemlji. Nasuprot njima, mladi koji su odlučili tražiti posao u inozemstvu u razmjerno velikom broju slučajeva suočili su se s radnim i životnim uvjetima na koje nisu bili spremni, što je prouzročilo njihovo nezadovoljstvo tim iskustvom emigriranja. Kada je riječ o razmišljanju o eventualnom budućem životu u inozemstvu, mladi sudionici fokus grupa u najvećem su dijelu izrazili nevoljkost ili neodlučnost, pri čemu su kao bitne faktore u donošenju svoje odluke istaknuli zadovoljstvo trenutnim životom, vezanost uz obitelj, (lokal)patriotizam te percipirane poteškoće pri preseljenju. Mladi koji s relativno visokom odlučnošću odbijaju ideju o odlasku u inozemstvo naglašavaju i visoku razinu kvalitete života koju ne bi mogli postići u inozemstvu te društvenu odgovornost, odnosno potrebu da vlastitim djelovanjem potaknu pozitivne promjene u svojoj zajednici. S druge strane, mladi skloni odlasku i dugotrajnijem ostanku u inozemstvu naveli su razloge koji variraju od utjecaja prijatelja koji su već otišli u inozemstvo, obrazovanja, zapošljavanja, preko općenitog nezadovoljstva životom u Hrvatskoj do političkih razloga, a kao primarnu posljedicu života u inozemstvu ističu život u „uređenijoj zemlji“, gdje će se njihovo obrazovanje i rad cijeniti na odgovarajući način. No, većini je ipak primarni cilj završiti školovanje i vidjeti hoće li uspjeti ostvariti vlastite ciljeve u matičnoj zemlji i tek potom, ako ne uspiju, odabrati neku od inozemnih destinacija. Pritom većina mladih razmišlja o samostalnom odlasku u inozemstvo, dok ih je tek troje navelo da se planira odseliti s obitelji. Iako u Hrvatskoj nedostaje kvalitativnih uvida u migracijski potencijal i želju mladih za odlazak u inozemstvo s kojima bi se naši rezultati mogli uspoređivati, možemo reći da su rezultati našeg istraživanja potvrdili ranije uvide (Hornstein Tomić, 2014: 279), prema kojima je trenutak u kojem se pojedinac odlučuje na migriranje najčešće isprepleten s ciklusima osobnog života i koincidira s prijelazima iz jednog u drugi ciklus (poput završavanja škole, početka ili kraja studiranja, traženja posla te formiranja obitelji). U ovim trenucima, što je posebno naglašeno u slučaju preseljenja u inozemstvo, obiteljska i prijateljska mreža imaju najvažniju ulogu u olakšavanju prijelaza. Kada je o motivima za emigriranje riječ, mladi u našem uzorku slabo ciljaju na migraciju koja je utemeljena na zaradi ; opcija „trbuhom za kruhom“ iskazuje se kao najmanje osobno i socijalno poželjna vrsta emigracije. Skepsa pojedinih ispitanika/ca da će uspjeti u obavljanju izrazito stručnih poslova ulaskom u zemlje EU-a to potvrđuje. Međutim, takvi obrasci migracije pružaju zapadnoeuropskim zemljama pozitivne povrate u smislu iskorištavanja relativno visoko kvalificirane i jeftine radne snage, a imigranti djelomično pronalaze satisfakciju putem vlastitog boljeg financijskog statusa, kao i mogućnosti transfera financijske pomoći članovima obitelji. Stoga se jedan dio mladih svakako uklapa u prvu klasifikaciju Trevene i suradnika (2013.), prema kojoj migranti odlaze jer ciljaju na zaradu ili žele uložiti u zemlje emigracije. No, s obzirom na zavisnu poziciju u obitelji, što potvrđuju statistički podaci te na dugi ostanak mladih u primarnim obiteljima, nije čudno što taj diskurs nije dominantan u prikupljenim narativima. Možemo reći da trenutačna nepovoljna društvena klima u Hrvatskoj nije u mladih stvorila empatiju za probleme zajednice, nego su oni u prvom redu koncentrirani na vlastite probitke. S tim je u skladu i nalaz da se mladi iz našeg uzorka pri iznošenju posljedica migracija koje su već iskusili, odnosno percipiranih posljedica eventualnih budućih migracija, u najvećem dijelu referiraju na posljedice na osobnoj i obiteljskoj razini, dok se čini da posljedice za širu društvenu zajednicu ostaju izvan dometa njihovog razmišljanja. S obzirom na nepovoljne opće, ekonomske i političke okolnosti koje pridonose depresivnom općem ozračju te s obzirom na dob ispitanika koja pridonosi većem optimizmu u procjeni vlastitog života nego prosperiteta šire zajednice (Ilišin i Gvozdanović, 2017), nije iznenađujuće da je interes mladih za pitanja zajednice izuzetno nizak, pa čak i zabrinjavajući (Adamović i Maskalan, 2017). Možemo konstatirati da u Hrvatskoj postoji kružna migracija, koja se najvećim dijelom realizira putem različitih programa stipendija za mlade. Postoji niz mladih koji se žele obrazovati u sklopu ponuđenih programa poput Erasmusa i sličnih, koji smatraju kako će na taj način povećati svoje obrazovne kompetencije i time postići veću zapošljivost na izbirljivom tržištu rada. Njih možemo identificirati kao one koji bi prema modelu Trevene i suradnika (2013.) mogli pripadati drugoj skupini, odnosno među mlade koji bi željeli nastaviti razvijati karijeru u inozemstvu. Vjerojatno je da će se među njima regrutirati jedan dio onih koji će se odlučiti na taj vid (privremene) migracije nakon završetka fakulteta. Dostupnost i brojnost stipendija za mlade ispod 35 godina vrlo su velike pa se to svakako može ubrojiti u privlačne faktore za odlazak. Dapače, u prilog tome svjedoče i različiti posrednički programi koje nude javni sektor te organizacije civilnog društva. U treći tip, odnosno „nesigurne“ migrante možemo svrstati one ispitanike/ce koji teže stjecanju novih iskustava i koji žele putovati te upoznati prednosti ili nedostatke života u različitim stranim zemljama. Kao što kažu Trevena i suradnici (2013.), to je osobitost rane migracije. Hoće li se ta vrsta životne znatiželje pretvoriti u trajno preseljenje, pitanje je. U svakom slučaju, istraživanja potencijalne migracije također pokazuju da se dobit od seljenja često veže uz „doživjeti i upoznati nešto novo“ (Božić i Burić, 2005: 31). Uz ove tipove migranata, među sudionicima/ ama fokus grupa u Hrvatskoj možemo prepoznati i migrante koji nemaju čvrste preferencije uz jednu destinaciju i koji bi željeli kombinirati više destinacija tijekom pokušaja ostvarivanja svojih ciljeva u inozemstvu. U našem uzorku nisu identificirani bi- nacionalni migranti koji imaju namjeru dugotrajnog ostanka u nekoj zemlji (Engbersen i suradnici, 2013). Vjerojatnije je snimljena situacija mladih koji u ovoj životnoj fazi nisu definirali ni donijeli konačne odluke o preseljenju, što je sukladno i drugim istraživanjima ovog tipa koja su ustanovila kako se u trenutku preseljenja među ispitanicima može metodološki detektirati tek vrlo mali postotak onih koji ciljaju na dugotrajnu migraciju12 (Božić i Burić, 2005). Evidentno je da se Hrvatska već suočava s brojim posljedicama negativnog migracijskog salda, od smanjenja broja stanovnika, depopulacije cijelih regija i zatvaranja obrazovnih ustanova do nedostatka radne snage određenog profila (čiji je najeklatantniji primjer medicinska struka) te urušavanja temelja mirovinskog sustava, gospodarskih posljedica i društvenog nezadovoljstva koje raste sa svakim novim izvještajem o odlasku hrvatskih građana u inozemstvo. Sadašnje trendove migracije u inozemstvo moguće je zaustaviti jedino kombinacijom promišljene i proaktivne demografske politike, promjenama u obrazovnom sustavu te uređenijim tržištem rada kojim bi se stalo na kraj pojavama poput one da stotine tisuća hrvatskih građana primaju minimalni dohodak i mirovine koji nisu dostatni ni za osnovne potrebe, dok nezaposlenost mladih nema konkurencije u EU-u. Socijalne politike ključne u usmjerenju prema skupinama kao što su nezaposlene osobe, (ne)zaposlene majke s malodobnom djecom, uz oslobađanje radnog potencijala žena te razrađen sustav socijalne skrbi prema starijima, također su neke od potencijalnih mjera. Poboljšanje društvene, gospodarske i političke situacije trebalo bi biti praćeno i osmišljenom politikom koja bi poticala imigraciju kvalificirane radne snage i stvaranje uvjeta za povratak pojedinaca i obitelji koji su odlučili potražiti bolji život u nekoj drugoj zemlji. Hrvatska je zemlja s negativnim prirodnim prirastom i negativnom migracijskom bilancom, no u trenutku pisanja ovoga izvještaja naziru se tek stidljivi pokušaji oformljenja politika koji ukazuju na potrebu Hrvatske za imigrantskom radnom snagom. S druge strane, u prilog neatraktivnosti Hrvatske kao poželjne imigrantske destinacije govore medijske objave o tome kako čak ni među malobrojnim azilantima ne postoji interes za ostanak u Hrvatskoj. Hrvatska u budućnosti, kao društvo zatvoreno prema imigranata, neće moći riješiti nedostatak radne snage u pojedinim zanimanjima kao ni poboljšati fiskalni temelj za održavanje egzistencije starijeg stanovništva. S raznih strana postoje upozorenja, pa i od Hrvatske gospodarske komore, na potrebu za fleksibilnijim modelom određivanja kvota za zapošljavanje stranaca u pojedinim gospodarskim sektorima. Osim toga, kao što navodi Župarić Ilijić (2016: 11), „politički projekt povratka dijaspore zamišljen u devedesetim godinama 20. stoljeća do sada se nije ostvario ni u kakvoj značajnijoj mjeri, dok teme useljavanja populacije novih imigranata nisu u programima političkih stranaka, čak ni u predizborno vrijeme“. Do sada su se pitanjima migracije uglavnom bavila upravna i regulatorna tijela Republike Hrvatske koja se svojim propisima nisu dotaknula uređivanja migracijskih i postmigracijskih procesa koji bi urodili kako poboljšanjem hrvatskih resursa putem privlačenja stranih državljana, tako i poticanjem odseljenih Hrvata na povratak. Migracije su, možemo to slobodno reći, inherentne ljudskoj civilizaciji. Migriramo od kada postoji ljudska vrsta, što slijedom želje za poboljšanjem kvalitete života i stjecanjem novih iskustava, što nagnani nepovoljnim životnim okolnostima ili teškim nedaćama. Pojedini mladi odlaskom u inozemstvo ostvare sve svoje aspiracije i potencijale, dok nezanemariv dio snosi posljedice neadekvatnih životnih uvjeta u stranoj zemlji i odvojenosti od matične zajednice. Mladi koji se odluče potražiti „bolji život“ u inozemstvu već samim odlaskom iz matične zemlje pristaju na niz kompromisa koji znače izlazak iz zone ugodnosti i barem djelomičan raskid s dosadašnjim načinom života i obiteljskim i prijateljskim mrežama. Stoga bi svakoj zemlji trebalo biti u cilju ostvariti uvjete za ostanak što većeg broja građana, a u slučaju njihovog emigriranja održati ili izgraditi uvjete koji bi ih privukli natrag u matičnu zemlju. Pritom se često zanemaruje da pojedinci, koji preseljenjem u inozemstvo promijene referentni okvir svog razvoja barem na neko vrijeme te steknu nova znanja, vještine, poznanstva i financijske resurse, mogu u slučaju povratka u matičnu zemlju pomoći društvenom i gospodarskom razvoju čak i više nego oni koji su, iako imaju mogućnost oblikovati novi život u inozemstvu, odlučili ostati u matičnoj zemlji. Upravo su ovo kritični elementi koji će u budućnosti odrediti hoće li demografsko osiromašivanje biti perpetuirano jer, kao što su i mladi iz našeg istraživanja pokazali, većini nije u cilju trajno se odseliti iz zemlje te pokušavaju pronaći razloge zašto bi ostali ili zašto bi se nakon nekog vremena provedenog u inozemstvu vratili u Hrvatsku.

Mladi, Hrvatska, mobilnost, emigracije, aspiracije

nije evidentirano