hrvatski

Kvantitativna i kvalitativna analiza teksta kod osoba sa disleksijom

Disleksija je poremećaj čitanja i pisanja koji traje cijeli život. S obzirom na to da nije prolazna teškoća tretman je nužan kako bi pomogao osobama s disleksijom pri stvaranju strategija za nošenje s teškoćom te iskorištavanju njhovih dobrih strana. Da bi se mogla napraviti kvalitetna procjena, a nakon nje i tretman prilagođen pojedincu, potrebno je poznavati poremećaj i njegova karakteristična obilježja. Ovaj rad donosi analizu pogrešaka kod starijih osoba s disleksijom, koji su rjeđe ispitivani od mlađih, kako bi se dobio uvid u njihovo funkcioniranje u domeni pisanja. Sudionike istraživanja čine dvije skupine ispitanika, 14 osoba s disleksijom i 14 ispitanika bez teškoća, od 11 do 16 godina starosti, uparenih po dobi i spolu. Analizirane su tri vrste teksta: esej na zadanu temu, pisanje priče prema slikama i pisanje diktata. Prvi cilj rada bio je usporedba količine i vrste pogrešaka kod urednih ispitanika i osoba s disleksijom. Drugi cilj bio je usporediti ispitanike s obzirom na duljinu teksta te duljinu i složenost rečenica. Treći cilj bio je saznati u kojoj vrsti teksta ispitanici najviše griješe. Tekstovi su preuzeti iz Hrvatskog korpusa neprofesionalnog pisanog jezika te uneseni i transkribirani u programu CLAN (Computerized Language Analysis) u okviru baze podataka CHILDES (Child Language Data Exchange System, MacWhinney, 2000). Podaci su kvalitativno analizirani pomoću programa Microsoft Excel (2007) a kvantitativna analiza napravljena je pomoću programa za statističku obradu IBM SPSS Statistics 20. Rezultati su pokazali da ispitanici s disleksijom proizvode više pogrešaka od kontrolne skupine, u svim vrstama teksta. Najzastupljenija vrsta pogrešaka su pogreške povezane s fonološkom obradom i one koje se javljaju zbog neusvojenosti pravopisnih konvencija. Skupine se ne razlikuju što se tiče duljine rečenica i složenosti napisanih tekstova. Svi ispitanici najviše su griješili kod pisanja diktata, pa pisanja priče prema slikama a najmanje u pisanju eseja na zadanu temu. Rezultati ovoga rada donose vrijedne informacije koje bi se mogle iskoristiti u planiranju procjene i tretmana osoba s disleksijom. Posebno je vrijedno što se rezultati odnose na starije osobe s disleksijom jer o njihovim pogreškama imamo još manje informacija nego o onima kod mlađih osoba s disleksijom. Također, mogu biti korisni kod sastavljanja testova za procjenu disleksije kojih, barem zasad, u hrvatskom jeziku nema.

pisanje, pogreške u pisanju, disleksija

nije evidentirano