hrvatski

Industrijska arhitektura nagodbenog razdoblja u Zagrebu

Ovaj je članak prikaz razvoja industrijske arhitekture u tzv, «nagodbenom dobu» (1868.-1918.) u Zagrebu. Iako industrijalizacija u Zagrebu kasni u odnosu na razvijenije zapadne zemlje zbog svog položaja unutar Austro-Ugarske (koja i sama zaostaje u tom razvoju), te usprkos još nesamostalnijem privrednom položaju nakon sklapanja Nagodbe, može se ipak ustvrditi da je većina tvornica koje još danas postoje i stvaraju sliku Zagreba kao industrijskog grada nastala upravo u tom razdoblju. Tvornice su u samom početku industrijalizacije bile djela graditelja (J.Jambrišak, Gj.Carnelutti, J.Grahor), da bi dolaskom Kune Waidmanna u Zagreb te zadaće počeli preuzimati školovani arhitekti. On je ujedno i autor dvaju značajnijih tvorničkih komplekasa – Tvornice cikorije «Franck» i Pivovare. Za razliku od reprezentativnih objekata K.Waidmanna oblikovni izraz njegovih tvorničkih objekata suzdržan je, a tvornički krug rješava logički. U trećoj fazi zadaću projektiranja industrijske arhitekture preuzimaju arhitektonski biroi među kojima se naročito ističe onaj «Hönisberg i Deutsch» i posebno njihov Paromlin. Među školovanim arhitektima autorima tvornica još se ističu Janko Holjac s projektom nove Kožare (danas Gliptoteke) i na samom kraju tog razdoblja Ignjat Fischer s Rafinerijom konjaka u sklopu kompleksa «Arko», kojim je krug traženja izazova oblikovanja nove tvorničke funkcije završen.

«nagodbeno doba»; Zagreb; tvornica; «Franck»; Pivovara; Paromlin; Janko Holjac; Ignjat Fischer

nije evidentirano