Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi !

Jedinstvo različitosti. Radovi iz hrvatske filologije (CROSBI ID 16180)

Autorska knjiga | monografija (znanstvena) | domaća recenzija

Vulić-Vranković, Sanja Jedinstvo različitosti. Radovi iz hrvatske filologije. Split: Književni krug Split, 2018

Podaci o odgovornosti

Vulić-Vranković, Sanja

Mimica, Ivan

hrvatski

Jedinstvo različitosti. Radovi iz hrvatske filologije

U prvom poglavlju »Jezična previranja u dubrovačkoj renesansnoj književno-sti« analiziraju se gramatičke i leksičke značajke jezika dubrovačkih renesansnih književnika. Taj se jezik uspoređuje s hrvatskim arhaičnim štokavskim sustavima i novoštokavskim sustavima. Napominje se kako je dubrovački govor u renesansno doba još u znatnoj mjeri sadržavao značajke arhaične štokavštine na svim jezičnim razinama, a mnoge od tih značajki sukladne su čakavskima. Istodobno je to vrijeme kada novoštokavske inovacije počinju postupno narušavati taj sustav, neke brže, a neke sporije. To se stanje odrazilo i u jeziku renesansnih autora, jer su promjene organskoga idioma utjecale na jezik pisaca, osobito u onim elementima u kojima pojedine jezične realizacije nisu uvjetovane versifikacijskim potrebama. Analiza se temelji na velikom broju primjera iz različitih djela različitih autora: Marina Držića, Dinka Ranjine, Dominka Zlatarića, Mavra Vetranovića, Frana Lukarevića, Nikole Dimitrovića, Nikole Nalješkovića, Antuna Sasina, Saba Mišetića Bobaljevića »Glušca«, Marina Kaboge i Maroja Mažibradića. U poglavlju »O jeziku Aleksandra Komulovića« izvršena je jezična analiza djela toga hrvatskoga katoličkoga pisca rodom iz Splita, koji je stvarao krajem 16. i početkom 17. stoljeća. Analizira se jezik njegova djela Nauk krstjanski za slovianski narod, na temelju prvoga izdanja iz 1582., te njegova drugoga djela Zrcalo od ispoviesti (za onijeh, koji se često ispovidaju) i mnoge druge stvari, na temelju izdanja iz 1611. Analizom konkretnih jezičnih primjera utvrđuju se znatne razlike u jezičnoj koncepciji tih dvaju Komulovićevih djela, ali i podudarnosti te nedosljednosti. Slijedi poglavlje »O leksiku Fausta Vrančića u kontekstu hrvatskoga leksika u prošlosti i sadašnjosti«. Poznato je da je o Vrančićevu jeziku do sada napisan i objavljen veći broj jezikoslovnih radova, što nije začudno ima li se na umu koliki je značaj toga svestranoga znanstvenika i pisca u razvoju hrvatske leksikografije, ali i pismenosti na hrvatskom jeziku potkraj 16. i na početku 17. stoljeća. U poglavlju o Vrančićevu leksiku težište je na tvorbeno motiviranim riječima u Vrančićevu rječniku, ponajprije u kontekstu današnjega normiranoga hrvatskoga književnoga jezika. Zaključuje se da Vrančićev rječnik nedvojbeno pokazuje visok stupanj razvijenosti hrvatskoga književnoga jezika njegova doba, ali da je istodobno ne manje zanimljiv s dijalektološkoga aspekta. U poglavlju »O jeziku Mihajla Radnića« analizira se jezik toga franjevačkoga pisca, koji je bio rodom iz Kaloče u Bačkoj, a pripadao je franjevačkoj redodržavi Bosni Srebrenoj. Radnićev se jezik, na različitim jezičnim razinama, analizira na temelju njegova djela Pogrdenje ispraznosti od svijeta u tri diela razdieljeno, koje je tiskano u Rimu 1683. Također se razmatra u kontekstu hrvatske štokavske književnosti 17. stoljeća te u kontekstu hrvatskih štokavskih govora u Bačkoj. U poglavlju »O hrvatskom djelu i jeziku Krste Pejkića«, nakon kratkoga opisa života toga bugarskoga katoličkoga misionara, donosi se pregled njegovih djela te jezična analiza jedinoga djela na hrvatskom jeziku, naslovljenoga Zrcalo istine med crkve istočne i zapadnje. Djelo je tiskano na bosančici. Posebna je pozornost posvećena recepciji toga Pejkićeva djela u hrvatskoj filologiji i kulturologiji do 2005., i to ne samo u Hrvatskoj nego i u autohtonim hrvatskim zajednicama u dijaspori. Iduće je poglavlje »O jeziku Vice Petrovića u kontekstu hrvatske književnosti od 16. do 19. stoljeća«. U tom se poglavlju analizira pjesnički jezik u spjevu San ljuveni Vice Petrovića, kasnobaroknoga hrvatskoga pjesnika iz prve polovice 18. stoljeća, koji je rođen na otoku Lopudu kraj Dubrovnika, a bio je kancelar i ugledni dužnosnik Dubrovačke Republike. Petrovićev se jezik uspoređuje s jezi-kom dubrovačkih književnika iz 16. i 17. stoljeća, također s pjesničkim jezikom Ivana Siška Gundulića (koji je bio Petrovićev jednu godinu mlađi suvremenik), te s jezikom dubrovačkih, a djelomice i inih hrvatskih književnika iz 19. stoljeća. Analiza Petrovićeva jezika na različitim jezičnim razinama pokazuje da Petrovićev pjesnički jezik još uvijek u znatnoj mjeri sadrži elemente arhaične hrvatske zapadne štokavštine (genetskolingvistički srodne čakavštini i kajkavštini). Usporedba pak sa sukladnim primjerima iz djela dubrovačkih književnika od 16. do 19. stoljeća pokazuje da je Petrovićev pjesnički jezik bio prijelazna faza između jezika dubrovačkoga baroknoga pjesništva 17. stoljeća i jezika dubrovačke književnosti 19. stoljeća kao dijela hrvatske preporodne književnosti. U poglavlju »O inačicama tvorbeno motiviranih imenica u djelima Jurja Muliha« uspoređuju se imeničke tvorenice u trima sadržajno istovjetnim tek-stovima Jurja Muliha koji su napisani na kajkavici, štokavici i čakavici. Riječ je o dijelovima Mulihove Abecevice (1746.), Abecevice slovinske (1748.) i Duhovnih jački (1750.). Na leksičkoj se razini zamjećuje snažan utjecaj kajkavštine na ča- kavski gradišćanskohrvatski tekst. Poglavlje koje je naslovljeno »O jeziku Janka Draškovića« temelji se na či- njenici da različiti Draškovićevi tekstovi nisu u jezičnom pogledu posve sukladni. Ovom su prigodom predmetom razmatranja najpoznatije Draškovićevo djelo Disertatia, zatim nekoliko pjesama i jedan prozni tekst toga autora u Danici od 1835. do 1839., uključujući i spjev Mladeži ilirskoj, te njegova pisma Ljudevitu Gaju. Poglavlje »O slovopisnim i pravopisnim rješenjima Ambroza Markovića« skreće pozornost na kontroverznoga filologa iz prvih desetljeća 19. stoljeća, koji je 1826. prvi objavio Gundulićeva Osmana, i to s dopunom Pijerka Sorkočevića, u Dubrovniku. Budući da se taj značajan događaj zbio samo nekoliko godina prije početka hrvatskoga narodnoga preporoda, ubrzo je pao u zaborav. Naime, Marković je Osmana objavio starim slovopisom koji se oslanja na talijanski. Zbog toga je u doba preporodnih gibanja u Hrvatskoj Markovićevo izdanje bilo većini nezan-imljivo, a nakon što je 1844. objavljen Osman kojega je priredio i dopunio Ivan Mažuranić, gotovo je potpuno palo u zaborav. U poglavlju se, nakon razmatranja o sudbini prvotiska Gundulićeva Osmana, analizira Markovićev slovopis i pravopis. Poglavlje »O jeziku Antuna Gustava Matoša iznova« ponajprije je posvećeno Matoševim jezičnim rješenjima tipičnim za bunjevačke idiome u Bačkoj, odnosno za šokačke idiome u Bačkoj i Slavoniji, uključujući i govore Hrvata u Srijemu. Riječ je o krajevima odakle su potjecali njegovi roditelji, ili su u njima duže bo-ravili. To je specifična tema u kontekstu jezika Matoševih djela. S druge strane, većina se pisaca hrvatske moderne prepoznaje po brojnim zajedničkim jezičnim obilježjima koja su bila onodobni književnojezični uzus, pa u tom pogledu ni Matoš nije iznimka. Ali Matoš, kao vrstan stilist, nije ostao u tim okvirima. Njegov je jezik po mnogočemu osebujan, među inim i po kreativnom rječotvorju te izboru frazema, od kojih je nekima možda i sam bio tvorac. Zato su njegova djela i inače iznimno zanimljiva za različita jezikoslovna istraživanja — s aspekta normiranoga književnoga jezika, za lingvostilistička istraživanja, zatim dijalektološka, pa i psiholingvistička istraživanja. U poglavlju »O jeziku priloga Zdenke Marković u Domaćem ognjištu« isklju-čivo se analiziraju različiti tekstovi, publicistički, esejistički i beletristički, koje je ta autorica objavila u mjesečniku Domaće ognjište u razdoblju od listopada 1902. do prosinca 1912. Neovisno o sadržaju i namjeni, ti se tekstovi međusobno bitno ne razlikuju po pravopisnim rješenjima i jezičnim značajkama, koje su u znatnoj mjeri karakteristične za normirani hrvatski književni jezik razdoblja u kojem su objavljivani. Riječ je o razdoblju kada je hrvatski književni jezik bio znatno bliži organskoj zapadnoj štokavštini nego u kasnijim razdobljima. Osim poglavlja o Matoševu jeziku, temama vezanim uz Bačku velikim je dije-lom prožeto i poglavlje »Filološki pristup književnim djelima Ante Jakšića«, autora koji je bio rodom iz vojvođanskoga dijela Bačke. Jakšićev se bogati književni opus analizira s filološkoga i lingvostilističkoga aspekta. Zbog različitih jezičnih nedo-sljednosti posebna je pozornost posvećena jeziku njegove prve pjesničke zbirke Biserni đerdan (1931.), koja je ujedno i prva tiskana knjiga A. Jakšića. Upozorava se da su ostala djela toga autora nakon predaje u tisak usklađivana s književnoje-zičnom normom vremena u kojem su objavljena, što se ilustrira usporedbom dvaju različitih izdanja romana Šana se udaje (oba su objavljena za piščeva života). Usto se u tom i u ostalim djelima A. Jakšića analiziraju jezična rješenja karakteristična za hrvatske autore iz Bačke, ali i ostale jezične zanimljivosti. Poglavlje »O tvorbeno motiviranim imenicama u pjesmama Mate Šinkovi-ća«, nakon poglavlja o Jurju Mulihu, ponovo aktualizira pristup piščevu jeziku s aspekta rječotvorja, ali i leksika. U središtu je pozornosti odnos izvedenih imenica u Šinkovićevim pjesmama prema sukladnim izvedenicama u njegovu rodnom koljnofskom govoru te posebice prema sukladnim izvedenicama u normiranom hrvatskom književnom jeziku. Na temelju provedene analize pokazuje se da Šin-kovićev pjesnički jezik na tvorbenoj i leksičkoj razini (za razliku od fonološke te posebice morfološke) nije samo lokalnoga karaktera nego je i pod znatnim utjeca-jem normiranoga hrvatskoga književnoga jezika. U poglavlju »Filološki pristup djelima Milene Rakvin Mišlov« s jezičnoga se aspekta analiziraju poetska i prozna djela te autorice, i to na različitim jezičnim razinama. Posebna je pozornost posvećena autoričinu leksiku, uključujući i seman-tičku analizu toga leksika. Analiza uključuje i stilistički aspekt, posebice pjesništva na normiranom hrvatskom književnom jeziku, ali i dijalekatnoga. Poglavljem se želi podsjetiti na pjesme ove autorice i njezine pjesničke zbirke koje su mnogima nepoznate, a također i na ostale njezine tekstove. To je ujedno posljednje poglavlje u knjizi koje je usredotočeno na pojedinoga autora. U posljednjem poglavlju, naslovljenom »Filološki pristup pučkim prozama podravskih Hrvata u Mađarskoj«, analizira se jezik pučkih proza koje su sabrane u knjigama Šalje pismo Sibinjanin Janko... (1998.) i Krikus-krakus (1999.), a temeljene su na četirima govorima podravskih Hrvata u Mađarskoj, trima štokav-skima i jednom kajkavskom. Jezik proza s dijalektološkoga se aspekta analizira na različ'itim jezičnim razinama. Analiza je pokazala da je jezik štokavskih pučkih proza znatno više pod utjecajem podravske kajkavštine nego što je jezik proza iz kajkavskoga Lukovišća pod utjecajem podravske štokavštine. U poglavlju se analiziraju i prepoznatljive stilske značajke pučke književnosti, koje te proze sa- državaju. Zaključuje se da su jezične značajke pučkih proza podravskih Hrvata u Mađarskoj uglavnom u skladu s njihovim mjesnim govorima. Ta je sukladnost u znatnoj mjeri uvjetovana donedavnom homogenošću i izoliranošću hrvatskih sela uz mađarsku državnu granicu.

hrvatski pisci, jezik, 16. stoljeće, 17. stoljeće, 18. stoljeće, 19. stoljeće, 20. stoljeće, filologija, jezikoslovlje

nije evidentirano

engleski

Unity of Diversity. Scientific Papers in Croatian philology

nije evidentirano

Croatian writers, language, 16th century, 17th century, 18th century, 19th century, 20th century, philology, linguistics,

nije evidentirano

Podaci o izdanju

Split: Književni krug Split

2018.

978-953-163-459-5

270

objavljeno

Povezanost rada

Filologija