hrvatski

Fotoelektrični efekt – teorija i njegova primjena u istraživanjima, industriji i energetici

Fotoelektričnim efektom (skraćeno fotoefektom) nazivamo izbijanje elektrona iz tijela na koja pada elektromagnetsko zračenje: vidljiva svjetlost, ultraljubičasto zračenje itd. Taj efekt je nađen i proučavan prvenstveno u pokusima Heinricha R. Hertza (1887. godine), Willhelma Hallwachsa (1888. godine), Josepha J. Thomsona (1899. godine), Philippa Lenarda (1899. godine) te Roberta A. Millikana (1916. godine). Poviješću otkrića fotoelektričnog efekta baviti ćemo se u drugom poglavlju gdje ćemo vidjeti kako je Einstein temeljem istraživanja svojih prethodnika napravio iznimno značajan korak dalje pojašnjavajući ovaj efekt i time je postao direktno zaslužan za razvoj onoga što danas nazivamo kvantnom teorijom. Osobita važnost fotoefekta jest u tome što klasična fizika nije dovoljna da bi ga se objasnilo, već se mora primijeniti Planckova hipoteza o kvantima energije. Da bi se fotoefekt u potpunosti mogao objasniti, čak se i Planckova hipoteza mora proširiti na Einsteinovu hipotezu o kvantima elektromagnetskog polja – „česticama svjetlosti“, kasnije nazvanima fotonima.

Fotoelektrični efekt

nije evidentirano