hrvatski

Hrvatska ''unutarnja'' i ''vanjska'' jezična politika u europskom kontekstu

Hrvatski jezik pretpostavlja ne samo jasno definiranu jezičnu politiku (planiranje statusa i planiranje korpusa jezika) i strategiju u matičnoj državi nego i u širem, europskom kontekstu. Hrvatski je jezik među jezgrenim konstitutivnim elementima hrvatskog identiteta. Prema temeljnim postulatima europske jezične politike, svaki službeni jezik zemlje članice automatizmom postaje i službeni jezik Europske unije. To je političko priznanje svih službenih jezika Unije koji postaju njezini vlastiti jezici, tzv. ''vanjsko'' priznanje. Europska jezična politika počiva na jezičnoj raznolikosti, multikulturalizmu i pluralizmu identiteta službenih jezika zemalja članica i njihovih jezičnih politika te regionalnih i autohtonih manjinskih jezika. Takva bi se Europa trebala reflektirati na Hrvatsku – onū koja bi uvažavala Druge, a poštovala Sebe. Hrvatska ''vanjska'' jezična politika bavi se i statusom i pravima hrvatske nacionalne manjine u europskim državama, kao i u zemljama izvan Unije. Štiti je od asimilacije te zahtijeva od domicilne države da joj uz pomoć odgojno-obrazovnog sustava omogući dvojezičnost i upotrebu materinskog manjinskog (hrvatskog) jezika u javnoj komunikaciji. Hrvatska jezična politika, premda fokusirana na hrvatski jezik, na njegov standard ali i na sve njegove vertikalne i horizontalne stratume, ne može i ne smije zanemariti i druge jezike na hrvatskom prostoru, bilo da je riječ o manjinskim jezicima bilo da je riječ o učenju drugih/stranih jezika. Europski model višejezičnosti trebao bi postati i nacionalni (hrvatski) model višejezičnosti koji je provediv samo uz pomoć jasno definirane i dobro promišljene ''unutarnje'' i ''vanjske'' jezične politike.

: hrvatski jezik, jezična politika, europski kontekst, višejezičnost

Međunarodna konferencija organizirana je u okviru istraživačkoga projekta Hrvatske zaklade za znanost KOMPAS [2131] voditeljice prof. dr. sc. Nede Pintarić.