hrvatski

Dokumentarni izvori (o Kraljevini Hrvatskoj i Dalmaciji anžuvinskog doba) – historiografska java ili san?

Dosljedno provodeći historiografsku kritiku pisanih izvora u historiografskim je istraživanjima nužno zamjetna različita uporabna vrijednost podataka narativnih i diplomatičkih/dokumentarnih izvora. Prošloj zbilji produciranoj u narativnim izvorima, često podvrgnutim historiografskoj hiperkritici, pristupa se s posebnim oprezom, dok se tekstualna realnost diplomatičkih/dokumentarnih izvora uglavnom uzima kao vjerodostojn(ij)i obris barem nekog aspekta prošle zbilje. No, omogućuje li oslonac na potonje izvore doista precizniju historiografsku spoznaju srednjovjekovne prošle zbilje? Ili je i ta spoznaja ograničena, no ne personalnom subjektivnošću, kakav je slučaj narativnih izvora, nego korporativnom transpersonalnom subjektivnošću neophodnom za proces institucionalizacije? Odgovor na ta pitanja sagledat ću kroz primjer postanaka i opstanka osnovnih društvenih kategorija Kraljevine Hrvatske i Dalmacije druge polovice XIV. stoljeća, što ću usporedno povezati s historiografskim poimanjem prošlosti.

Kraljevina Hrvatska ; XIV. stoljeće ; historigrafija, narativ

nije evidentirano