hrvatski

Priroda i ljudi u romanu Grozdanin kikot Hamze Hume

Vremenske i prostorne figure tvore kompoziciju romana Grozdanin kikot. Hod godišnjih doba prikazan je mitskim jezikom kao događaj koji se uvijek iznova ozbiljuje kao povratak u illo tempore. Osjećajna stanja likova uspoređuju se sa slikama prirode, a česte usporedbe mogu se smatrati provodnim motivom koji dinamizira poglavlja romana i prati hod godišnjih doba. Nasuprot seoskoj prirodi javlja se krčma kao unutrašnji prostor, gdje se pjevaju lirsko-epske pjesme i obnavlja kolektivno pamćenje. Seoski svjetonazor isprepleće mitski i kršćanski sloj. Mitska priča o ljubavnicima Grozdani i Grozdanu usporedna je sa strastvenim sastancima pripovjedača Ozrena i udovice Ivanke. Mitski ljubavnici ne javljaju se samo kao spomen na mitsku predaju nego i u svijesti likova. Kršćanski svjetonazor zamjenjuje mitski nakon tragična kraja mlade djevojke Grlice. Roman završava u jesensko doba, kada umiru ljeto, ljudi, strasti, ali i mit – živ samo u danima bezbrižnosti.

lirski roman, mitizacija vremena i prostora, balada i sevdalinka u strukturi romana, mitski i kršćanski svjetonazor

nije evidentirano