hrvatski

Knjixica shtijenja, i molitavah za vojnike iz 1835. u kontekstu povijesnog razvoja hrvatskoga jezika

U radu se analizira jezik molitvenika iz 1835. nepoznatoga autora koji je namijenjen vojnicima za službu Božju. Pisan je na štokavskoj ikavici. Uz slovopisnu i pravopisnu analizu, poseban naglasak stavljen je na leksičku analizu. S obzirom da njemački izvornik nije poznat, leksička je analiza usmjerena na crkveno nazivlje i tvorbu riječi. Prva istraživanja nazivlja (Pridobrostivi, Vira, Posvetilište, Puti Uskersnutje, Iskernji) upućuju na kontinuitet i uznapredovalu standardizaciju crkvenog nazivlja od 18. stoljeća koje je prethodno potvrđeno u katekizmima. Moguće je dokazati da je knjižica prevedena u okviru franjevačke zajednice, da je autor svećenik koji je poznavao vojnike koji su živjeli u području Slavonije, odnosno Vojne krajine. U to vrijeme vojnici su čuvali granicu s Osmanskim carstvom. Knjižica je nastala za vrijeme snažnog jozefinizma kada je državna politika tadašnje Habsburške Monarhije prikriveno uspijevala nadzirati rad Crkve. Istraživanje je provedeno na izvorniku koji je pronađen u sastavu knjižne ostavštine Dragutina Tadijanovića u Slavonskom Brodu.

molitvenik, hrvatski jezik 19. stoljeća, leksik, crkvena terminologija, vojno nazivlje, povijest hrvatskoga jezika

nije evidentirano