hrvatski

Prilog analizi sustava izobrazbe mobilnih radnika u Republici Hrvatskoj

Obrazovanje profesionalnih vozača teških teretnih vozila najveće dopuštene mase veće od 3, 5 tone i autobusa, koje se do tada isključivo provodilo kroz srednjoškolsko obrazovanje za zanimanje „vozač cestovnih motornih vozila“, doživjelo je značajne promjene i uveden je sustav stjecanja početne kvalifikacije i periodičke izobrazbe, sukladno praksi zemalja članica i dokumentima prometne politike Europske unije koji reguliraju područje komercijalnog cestovnog prijevoza. Pred prometne stručnjake koji se bave tim područjem, postavila su se mnoga pitanja, pa i dvojbe: kako će relativno kratki tečaj zamijeniti kontinuirano četverogodišnje obrazovanje, da li će „tradicionalne“ srednje škole za cestovni promet uopće biti potrebne za obrazovanje budućih vozača, kako će izgledati planovi i programi edukacije, tko će ih, kako i gdje provoditi, da li će na takav način kandidati steći dovoljno široko i upotrebljivo znanje i vještine, da li je ovakvo rješenje za tako „osjetljivo“ područje kao što je izobrazba sudionika u cestovnom prometu, makar dolazi i od moćne europske birokracije, uopće poželjno u hrvatskim okvirima i da li ga se možda moglo izbjeći. U cilju potpunog usklađivanja sa dobrom praksom drugih zemalja članica te u cilju poboljšanja postojećeg sustava u Republici Hrvatskoj, autori predlažu 11 konkretnih mjera, za koje smatraju uputnim provesti ih u skoroj budućnosti i sukladno njima izmijeniti i nadopuniti propise koji reguliraju predmetnu problematiku.

Izobrazba, mobilni radnici, cestovni promet, RH

nije evidentirano