hrvatski

IZMJEŠTENI Dislocirani subjekt i otpor imobilizaciji značenja u književnosti hrvatskog modernizma

Devetnaestostoljetni “izum” sveopće mobilnosti i brzog protoka informacija, roba i ljudi prati snažno prostorno discipliniranje ljudskog tijela. Odvajanje, raspoređivanje, ograničavanje, zauzdavanje i oblikovanje čovjeka mjestom u devetnaestom stoljeću strateški sudjeluje u masovnoj proizvodnji subjekata podložnih dominatnim političkim i ekonomskim procesima. Takvo kulturno “zbijanje” i “stješnjavanje” subjekta prostorom dovodi do različitih oblika psiholoških poremećaja: tjeskoba, neuroza, zamor i otuđenje. Teza je rada da književnost hrvatskog modernizma i tematski i formalno nastaje kao simptomska reakcija na opisani tip kulturnog pritiska. Ona je jezično-simptomska formacija koja najprije problematizira izmještanje subjekta kao oblik otpora društvenoj proizvodnji “imobiliziranih”, a potom svojom retorikom rastače svaki pokušaj imobilizacije književnih značenja i vrijednosti. Paradoksalno, da bi višesmjerna, složena i protuimobilizacijska modernistička estetika polučila užitak opiranja nepokretnosti potrebno joj je upravo prostorno ograničeno i imobilizirano tijelo čitatelja. Na taj način hrvatski književni modernizam postaje poprište na kojem se kritički iznosi na vidjelo te se istodobno produbljuje problem složenog odnosa tehnološkog napretka, kulturne nelagode i njezine umjetničke sublimacije.

hrvatska modernistička književnost, devetnaestostoljetna racionalistička kultura, izmještanje, tijelo, liminalnost, dislocirani subjekt

nije evidentirano