hrvatski

Naša zazorna drugost. Čudaci u književnosti hrvatske moderne i rađanje hrvatske građanske kulture

Druga polovica 19. stoljeća vrijeme je uspostave hrvatskog građanskog društva, građanske kulture i nacije. Iako hrvatski identitet nastaje na rubu zapadnog svijeta, u sam njegov temelj ugrađene su tekovine europskog racionalizma, empirizma i pozitivizma: povjerenje u tehniku, znanost, napredak, inženjerstvo, medicinu, pravo i kapitalističku tržišnu ekonomiju. Međutim, ti u 19. stoljeću razvijeni mehanizmi, ideje i prakse, proizvodeći ubrzano mrežu stabilnih građanskih normi, proizvode i neku čudnu stranost u središtu vlastite intimnosti: ludilo, tjeskobu, siromaštvo, nepravdu, granične identitete i različite psihosomatske oblike bolesti. Hipoteza rada je ova: književnost u razdoblju hrvatske moderne biva usredotočena na artikulaciju zazorne jezgre racionalističke građanske kulture koja nastaje u to vrijeme i nešto prije. Zazorno, prema Freudovoj definiciji, obilježava povratak potisnutog u kulturi, ono što ona u sebe ugrađuje kao unutarnje iščašenje. Hrvatski književni modernizam oblikuje književni kanon i time pokreće jedan od snažnijih identitetskih mehanizama, no istodobno čitatelja suočava s cijelim nizom aporija i neodlučivosti u području identiteta, duhovnosti, etike, politike, epistemologije i aksiologije. On tako postavlja i prekoračuje granicu koju je kultura 19. stoljeća nastojala osigurati. U tom smislu čitanje književnih likova-čudaka uobličenih u razdoblju hrvatske moderne paralelno s aktiviranjem analitike zazornog i drugih psihoanalitičkih pojmova i problema može dati odgovor na složene mehanizme uspostavljanja građanske kulture i u njima osiguranih subjektnih položaja i uloga.

modernizam, zazorno, psihoanaliza, građanska kultura, identitet

nije evidentirano