hrvatski

Kapitali Josipa Kozarca

Josip Kozarac u svojemu književnom opusu, nastalom u rascjepu između ideala i slavonskog areala, zagovara s pozicija racionalističkoga svjetonazora modernu kulturu i društvo te promovira i propagira njezine vrijednosti, uz ostale, kapital i profit. Njegov je spisateljski projekt prožet idejom o boljitku Slavonije i tendencijom kako oživjeti mrtve kapitale, tj. neobrađenu zemlju, vratiti plugu i motici seoske sinove odbjegle u činovnički stalež te podići gospodarski rast zemlje modernizacijom poljoprivredne proizvodnje. Premda se Kozarac na ponekim stranicama predstavlja kao „ekonomski pisac i dijagnostičar“ koji je znao voditi dobru računicu, držao je da je „čovjek je najvrjedniji kapital u svakoj zemlji“ jer pravo bogatstvo nije u novcu, nego u radu, čime potvrđuje svoju etiketu „pjesnika rada“, koji se morao stečenim, obrazovnim i društvenim kapitalom izboriti za svoje mjesto u društvu te je njegov životopis primjer samoaktualizacijske vrijednosne orijentacije. Zagovarao je i moralnu rekonstrukciju društva, zbog čega su ga književni kritičari imenovali „pedagoškim tutorom“ i „društvenim liječnikom“, a ključ uspjeha pojedinca vidio je u obiteljskoj sreći. S osloncem na sociologiju književnosti istraživački ćemo promatrati naslijeđeni, stečeni, obrazovni, jezični, društveni, intelektualni, književni, kulturni i simbolički kapital hrvatskoga pisca Josipa Kozarca. U ovisnosti o indikatorima kapitala promatrat ćemo postupak Kozarčeva zauzimanja prostora književnih pozicija i njegove kanonizacije.

Josip Kozarac ; modernizacija ; naslijeđeni, stečeni, obrazovni, jezični, društveni, intelektualni, književni, kulturni i simbolički kapital

nije evidentirano