hrvatski

Trogirsko predgrađe na Čiovu u kontekstu izgradnje otoka do XIX. stoljeća

Otok Čiovo čini južnu granicu nekadašnjeg Salonitanskog zaljeva, prostora iznimne i slojevite povijesti. Prema tom su se zaljevu, kroz Kliška vrata, križali važni putovi od prapovijesti nadalje. Istaknuti položaji otoka bili su obilježeni gradinama i gomilama koje su činile jednu mrežu s onima na suprotnom kopnu te su kontrolirale ulaze u trogirsku odnosno salonitansku luku. Tijekom antičkog, kasnoantičkog i ranosrednjovjekovnog razdoblja Čiovo je bio rijetko naseljen otok. Arheološki pronalasci i tragovi na postojećim sakralnim građevinama te podaci iz povijesnih izvora ukazuju da je u tom razdoblju na otoku postojalo nekoliko antičkih gospodarskih sklopova, zatim nastambi skupina izgnanih heretika i pustinjačkih zajednica. Utvrđena je čitava mreža pustinjačkih crkava, koje su imale uglavnom ranokršćansko porijeklo. Pustinjačka tradicija na Čiovu zadržala se do kasno u novi vijek, a raspored tih crkava bio je značajan za kasnije naseljavanje i izgradnju otoka, posebno trogirskog predgrađa na Čiovu. Zbog njegovih slojevitih tragova od prapovijesti i kasne antike pa nadalje, za proučavanje rane povijest izgradnje otoka posebno su važna četiri lokaliteta. Prvi od njih je uvala Supetarska na istočnom dijelu otoka, nasuprot nekadašnje salonitanske luke i blizu velikog kamenoloma. Tu je pretpostavljeno postojanje antičke vile oko koje je potom izgrađena starokršćanska crkva. Na tom su mjestu u povijesnim izvorima iz kasnosrednjovjekovnog doba zabilježene pustinjačke nastambe. Na lokalitetu u unutrašnjosti otoka nazvanom Mavarštica sačuvani su tragovi rimskog gospodarskog sklopa na kojemu je bila podignuta crkva sv. Mavra, također boravište zajednice pustinjaka koji su se ondje spominjali još u XVIII. stoljeću. Na uzvišenju Balan nasuprot Trogira pretpostavljena je prapovijesna gradina, potom kasnobizantska utvrda unutar koje je bila podignuta crkva sv. Andrije. Uokolo crkve oblikovao se potom omanji benediktinski samostan. Pećina Bilosoj, pod franjevačkim samostanom sv. Ante, u usjeku između brda Kobijak i Gradine, moguće je prapovijesno zaklonište, a potom pustinjačko svetište čiji počeci sežu u kasnoantičko doba. Tijekom kasnog srednjeg vijeka teritorij Čiova bio je podijeljen između splitske i trogirske komune te je od tog vremena započela intenzivna ekonomska eksploatacija otoka. Unatoč zabranama, započelo je i intenzivno naseljavanje pa tako i formiranje otočnih sela i budućeg trogirskog predgrađa na Čiovu. U gradskim statutima, posebno trogirske komune kojoj je ipak teritorij Čiova bio mnogo dostupniji, doneseni su brojni propisi koji su se ticali gospodarskog korištenja Čiova, a zapisnici Vijeća i notarski akti obavijestili su o načinima i uvjetima zakupa čiovskih zemljišta. Tijekom XIII. stojeća izgrađen je most koji je povezao Trogir i otok Čiovo. Taj graditeljski zahvat svjedočio o nužnosti kontakta Trogira s njegovim teritorijem na Čiovu, a bio je važna odrednica nastanjivanja budućeg trogirskog predgrađa. Otočna sela Žedno, Okrug i Slatine zbog sigurnosti su nastala podalje od mora, uz rubne dijelove pašnjačkih zona i onih pogodnih za zemljoradnju. Ona su isprva koristila starije crkve sv. Mavra, sv. Petra i sv. Teodora kao svoje župne i grobišne crkve. Značajniji razvoj tih sela odvijao se od sredine XVI. stoljeća, uslijed raseljavanja stanovništva s kopnenog dijela trogirskog odnosno splitskog teritorija koje je bježalo pod pritiscima Turaka. Trogirsko predgrađe na Čiovu razvilo se istočno i zapadno od mosta koji je otok povezao s gradom. Kao prostorna potka predgrađu je poslužila mreža starih putova i zatečenih crkava. Sustavno naseljavanje i razvitak predgrađa započelo je tijekom XV. stoljeća. Iz toga vremena datiraju isprave kojima su gradski knezovi pojedinim obiteljima dozvolili naseljavanje u predjelu koje se nazivalo Otok (Isola). U predgrađu su se tada počele nastanjivati novodoseljene obitelji iz različitih dijelova Republike, uglavnom trgovci, zanatlije i brodograditelji, ali i brojno gradsko stanovništvo koje je prepoznalo prirodne i zdravstvene prednosti tog položaja u odnosu na grad, koji su ugrožavale epidemije kuge i malarija. Ratne okolnosti i prijetnje turskih osvajanja potaknuli su sredinom XVI. stoljeća, a posebno nakon Kandijskog rata, doseljavanje mnogih, mahom zemljoradničkih obitelji. Raščlanjenost socijalne strukture stanovništva odražavala se u prostornoj slici predgrađa koja je pokazivala urbane i ruralne karakteristike, kao i u graditeljstvu pa su tako, pored brojnih potleušica i skromnih prizemnica, podignute mnoge reprezentativne dvokatnice od kojih su poneke imale kasnorenesansna i barokna stilska obilježja. Najznačajnija odrednica prostornog razvoja predgrađa bilo je nasipavanje obale sjeverno od priobalnog puta, odnosno glavne ulice predgrađa. Na tom su potezu oblikovane velike parcele na kojima su podignuti reprezentativni sklopovi kuća ograđeni zidom. Rast i razvoj predgrađa odražavao se i u proširenju i pregradnji crkava. Oko crkava su ustanovljene mnoge, nerijetko profesionalne, bratovštine. Brigom njihovih bratima, ali i pojedinih članova građanskih i trgovačkih čiovskih obitelji iste su crkve obnavljane i proširene te su opremljene njihove unutrašnjosti. Oko postojećih kapela i crkava na rubnim dijelovima predgrađa podignuti su samostanski sklopovi, koji su kasnije isto tako postali bitan čimbenik religioznog i društvenog života predgrađa. Osobito je vrijedna bila oprema crkava, počevši od zavjetnih darova pa do oltarnih slika koje su očitovale različite estetske domete u rasponu od djela italokrečana i madonera do slika Blaža Jurjeva, Palme Mlađeg i Matije Ponzonija Pončuna. Najintenzivniji urbanistički razvitak odvio se do kraja XVII. stoljeća. Od toga se vremena prostorno širenje usporilo, a tijekom XIX. stoljeća uslijedio je ponovni razvoj trogirskog predgrađa na Čiovu kada se oblikovalo današnje pročelje i izgradila postojeća obala.

otok Čiovo, naselja, trogirsko predgrađe

nije evidentirano