hrvatski

Trogir i njegova predgrađa

Važna odrednica trogirske povijesti proizlazi iz samog njegovog položaja. Grad je naime smješten na komadiću zemlje u morskom tjesnacu između kopna i otoka Čiova. Sa svih je strana okružen morem, a jarak prema kopnu vjerojatno je ljudsko djelo ; prokop u močvarnim plićacima. Kako je taj prostor najuže jezgre vrlo skučen, brzo se pokazala potreba za širenjem prostora. To je bilo moguće nasipavanjem plićaka na zapadnoj stani. Već u 13. stoljeću ondje nastaje predgrađe, najprije s drvenim kućama koje će kasnije zamijeniti one kamene. To se predgrađe naziva Pasike što je stari slavenski toponim za naknadno kultivirane površine. Na samom otočiću, zbog skučenog prostora i močvarnih isparavanja iz plićaka na kopnenoj strani, zdravstvene prilike nisu bile idealne te je prijetila opasnost napuštanja grada. Najatraktivnije su bile obale otoka Čiova nasuprot gradu. Komunalna vlast već od XIV stoljeća pokušava spriječiti nezadržive procese naseljavanja tog dijela Čiova gdje nastaje jedno novo predgrađe. Najraniji dokumenti koji spominju predio zvan Otok i njegove stanovnike datiraju iz XV stoljeća. U genezi tog predgrađa od presudne uloge bila mreža već postojećih crkva i prastarih puteva. Na kopnu je plodno trogirsko polje koje se stoljećima sačuvalo od izgradnje no izgleda da je tamo bilo kuća i kućeraka obrađivača okolnih polja i vrtova. Naime i ondje se spominju stanovnici, a u XV stoljeću taj se predio također bilježi kao dio grada i naziva se Vrtal. Danas nema nikakvih tragova tih kuća. Vjerojatno su one u vremenu turskih nasrtaja rušene iz predostrožnosti kao što je u nekoliko navrata porušen franjevački samostan na kopnu, koji je, kako je to uobičajeno, mogao biti jezgra za eventualnu urbanizaciju. Istraživanje se oslanja na ispitivanju arhivskih dokumenta, starih karata i planova, posebice austrijskog katastra iz prve polovine XIX stoljeća, koji se uspoređuju s postojećima stanjem i suvremenim geodetskim snimkom područja.

Trogir, predgrađa, prostorni razvoj

nije evidentirano