hrvatski

Sociolingvistička obilježja jezika u suvremenoj prozi

Doktorski rad pod naslovom "Sociolingvistička obilježja jezika u suvremenoj prozi" nastao je na istraživanju korpusa od 32 prozna teksta napisana nakon osamostaljenja Republike Hrvatske 1991. Prozni su tekstovi odabrani prema vlastitom izboru namijenjenom isključivo sociolingvističkoj analizi, a ne prema estetskim, književnoteorijskim ili stilističkim kriterijima. Cilj tako odabrana korpusa bio je istražiti koliko je suvremena proza određena hrvatskom nacijom, to jest njezinim ostvarenjem u novonastaloj državi. Drugim riječima, osnovno je polazište rada da je nacionalni koncept u zapadnoeuropskim društvima nadređen ostalim pojmovima kao što su, među ostalim, i književnost i jezik te kultura općenito. Glavna je ideja za ovu studiju potekla od teoretičara Benedicta Andersona koji ne pravi razliku između fikcionalne osonove književnosti i zamišljanja nacije. Zanimalo nas je konkretno: Kako su suvremeni hrvatski pisci u svojim tekstovima zamišljali hrvatsku naciju i nacionalni jezik? Gdje su granice i postoji li sloboda izražavanja u suvremenoj prozi od 90-ih te kako je biti pisac u doba nacionalnoga buđenja i stvaranja države, priznanja službenoga jezika, cenzure, jezičnih savjeta i purizma? Da bi se odgovorilo na to pitanje, najprije je, u razdoblju od nekoliko godina, prikupljan korpus proznih tekstova koji su, bez obzira na svoje stilske osobitosti i individualne poetike pojedinih autora te njihovu manju ili veću medijsku eksponiranost, pokazali da sadržavaju zajednička sociolingvistička obilježja - svi oni, na ovaj il na onaj način, govore o dvije ključne teme 90-ih: naciji i jeziku. Odatle potječe naslov doktorske disertacije. Rad je stoga koncipiran dvodijelno jer su i sociolingvistička obilježja suvremenih proznih tekstova podijeljena na dvije tematske skupine: nacionalna obilježja i jezična obilježja. Doktorska se disertacija, naime, temelji na dvije osnovne pretpostavke. Prva glasi: Svaki je diskurs nacionalni, pa tako i onaj književni. Druga glasi: Književni je diskurs pisan službenim (nacionalnim=standardnim) i neslužbenim jezikom (nestandardnim i supstandardnim varijetetima hrvatskoga jezika). Prva hipoteza odnosi se na sadržaj proznih tekstova, a druga na njihovu formu. Nacionalna obilježja u jeziku suvremenih proznih tekstova istraživana su pomoću sociološke metodologije sadržane u teoriji nacije, nacionalizma i nacionalnog identiteta. Za tu su svrhu ponajprije korištena i kritički promišljana dosadašnja istraživanja nacije, nacionalizma i nacionalnog identiteta. Teorija je podijeljena na tradicionalnu i suvremenu unutar koje su predstavljeni najvažniji inozemni i domaći autori. Kao najprimjerenija hrvatskome kulturnom krugu, osim već spomenute teorije B. Andersona, izdvojena je teorija A.D. Smitha koja pomiruje suvremeni i tradicionalni pristup te na taj način ponajbolje odgovara specifičnim sociolingvističkim okolnostima stoljetnog zamišljanja hrvatske države i njezina ostvarenja tek u posljednjem desetljeću 20. stoljeća. Uz to, domaću sociolingvističku situaciju dodatno obilježava povezivanje nacije, jezika i identiteta pa se govori o tz. nacionalnom identitetu. Stoga je velik dio studije posvećen teorijskim promišljanjima nacionalnog identiteta u hrvatskoj stručnoj javnosti, a zatim i u proznim tekstovima. Nakon kritičkoga promišljanja inozemnih i domaćih teorija nacije, nacionalizma i nacionalnoga identiteta, uslijedila je diskursna analiza korpusa proznih tekstova od 90-ih godina prošloga stoljeća. Analiza je bila fokusirana na opća i posebna nacionalna obilježja u jeziku suvremene hrvatske proze. Opća su nacionalna obilježja definirana temeljem znanstvenih istraživanja domaćih autora u ovome području, napose sociologa kulture Vjerana Katunarića. Posebna su obilježja u jeziku proznih tekstova istraživana pomoću proširene klasifikacije teorije A. D. Smitha koja obuhvaća sljedeće sastavnice: državu, teritorij, jezik, religiju, povijest, obrede i svečanosti te rat. Rat je pridodan Smithovoj klasifikaciji jer ga smatramo jednim od temeljnih obilježja hrvatskoga nacionalnog identiteta. Sociolingvističko istraživanje jezičnih obilježja u drugome dijelu studije provedeno je na analizi makrosociolingvističkoga i mikrosociolingvističkoga konteksta od 90-ih godina protekloga stoljeća. Pod pojmom makrosociolingvistička analiza podrazumijevalo se smještanje jezika književnih tekstova u širi sociolingvistički kontekst 90-ih (od proglašenja hrvatskoga jezika službenim jezikom, njegove pravne regulative do jezičnih savjeta i purističkih tendencija). Mikrosociolingvistička analiza ticala se odnosa jezika proznih tekstova prema standardnome jeziku. Kao i u prvome dijelu studije, jezična su obilježja podijeljena na opća i posebna. Provedeno istraživanje općih nacionalnih obilježja jezika suvremene hrvatske proze rezultiralo je sljedećim obilježjima: nacionalni je diskurs sastavni dio književnoga diskursa i pisan je nacionalnim jezikom, a sadržava tisućljetni san o hrvatskoj državi, nacionalne mitove, simbole i sjećanja, prenaglašeni historizam i averziju prema elitnoj kulturi. Masovna je kultura, pokazuju suvremeni pisci, u službi folklorizacije nacionalnog identiteta. Uz to, tekstovi su dio širega kulturološkog i političkog konteksta sadržavajući i propitujući katolicizam, liberalizam te pripadnost zapadnoeuropskome kulturnom krugu. Korpusna analiza općih nacionalnih obilježja suvremene proze pokazuje i neuspješni bijeg s Balkana, elemente kategorijalnog identiteta i europskepticizam. Istraživanje posebnih nacionalnih obilježja, utemeljeno na proširenoj klasifikaciji A. D. Smitha, donijelo je sljedeći rezultat: suvremeni prozni tekstovi prikazuju sliku zamišljene hrvatske zajednice kroz odnos prema državi, teritoriju, jeziku, povijesti, religiji, obredima i svečanostima te ratu (kao pridodanoj sastavnici koja obilježava domaće sociolingvističke okolnosti). Istraživanje općih jezičnih obilježja suvremenih proznih tekstova u prvi je plan donijelo sljedeća obilježja: tronarječnost, standardni jezik u službi nacionalnoga diskursa, raslojavanje standarda na supstandardne i nestandardne varijetete, veći prestiž urbanoga govora u odnosu na neurbane govore, otpor prema purizmu i standardnome jeziku (glavni pripovjedač često govori žargonom mladih), potpunu slobodu izražavanja u smislu korištenja različitih normi hrvatskoga jezika, utjecaj novinskoga i reklamnoga diskursa te ukidanje književnoga stila u njegovu tradicionalnome smislu. Analiza posebnih jezičnih (leksičkih) obilježja suvremene hrvatske proze rezultirala je izdvajanjem triju temeljnih obilježja: žargona, psovke i disfemizma. Dakle, istraživanje korpusa suvremenih proznih tekstova pokazalo je općenito da književnici, bez obzira na temu svojega djela i njegovo stilističko oblikovanje, više ili manje svjesno, u svoje tekstove umeću nacionalni diskurs. Budući da nacionalni diskurs smatramo univerzalnim obilježjem svih tekstova, a oni su pisani nacionalnim jezikom i nacionalnom retorikom, odnos prema naciji i jeziku smatramo dvama važnim obilježjima suvremene hrvatske proze 90-ih. To nas ne treba čuditi s obzirom na činjenicu da je 1991. Hrvatska dobila samostalnost pa je taj događaj duboko obilježio cijelu naciju, svakog pojedinca, pa tako i svakoga pisca toga vremena. Zaključak doktorskoga rada je da, u skladu sa suvremenim teorijama nacije, nacionalizma i nacionalnog identiteta, u suvremenoj hrvatskoj prozi poslije 90-ih dolazi do postupne dekonstrukcije nacije i nacionalnog jezika. Sociolingvistička obilježja, nacionalna i jezična, u suvremenim se proznim tekstovima istodobno međusobno dopunjuju, ali i potiru. Naime, unatoč dokazanoj tezi o tome da je književni diskurs, kao i svaki drugi tip teksta, nacionalno obilježan, pisci se kao dionici vremena, ali i njegovi vizionari unutar, ali i izvan nacionalnih granica, koriste umjetničkom slobodom koju 90-ih pronalaze u neizmjernom bogatstvu i varijantnosti hrvatskoga jezika. Doprinos doktorske disertacije "Sociolingvistička obilježja jezika u suvremenoj prozi" jest u tome što je pokazala da književni korpus može poslužiti kao relevantan dokument o suvremenom društvu i jeziku u određenom razdoblju. Drugim riječima, slična su sociolingvistička istraživanja pogodna za dublje razumijevanje kulturnih procesa koji čine nacionalne identitete i njihove nacionalne kulture. Naime, rad pokazuje da suvremena književnost kao predmet istraživanja, danas u vrijeme masovne kulture, ne može ostati zatvorena u uskim salonskim književnoteorijskim i književnopovijesnim znanstvenim krugovima te prepuštena prosudbama književnih kritičara, nego da ona zaslužuje i znanstvenu pozornost lingvista, sociologa, politologa i sociologa kulture.

fikcionalnost nacije i književnosti, suvremena hrvatska proza i nacionalni identitet, suvremena hrvatska proza i društvo, tradicionalne i suvremene teorije nacije i nacionalizma, etnosimbolizam, hrvatski nacionalni identitet, hrvatski jezik, nacionalni jezik, standardni jezik, tronarječnost, nestandardni varijeteti hrvatskoga jezika, supstandardni varijeteti hrvatskoga jezika, žargon, psovka, disfemizam

nije evidentirano