hrvatski

Nevolje s tijelom: Alegorija putovanja od Bunića do Barakovića

Korpus važnih djela hrvatske književnosti povezuje kompozicijska okosnica motiva putovanja, a može mu se pristupiti iz perspektive alegorijske interpretacije. Osim srednjovjekovnih vizija korpus čini četrnaest tekstova hrvatskih autora koji su djelovali u sklopu različitih kulturnih krugova, među kojima je najzastupljeniji dubrovački benediktinac Mavro Vetranović (1482–1576), s pet tekstova: mitološkom dramom Orfeo, crkvenim prikazanjem Posvetilište Abramovo, epom Piligrin te pjesmama Moja plavca i Pjesanca lakomosti. Druga su dvojica Dubrovčana zastupljena s po jednim kraćim tekstom: Marin Držić (1508?–1567) s prvim prologom komediji Dundo Maroje koju govori Dugi Nos te Nikola Nalješković (o. 1500–1587) s poslanicom (br. 16) Petru Hektoroviću, vlastelinu hvarskomu. Hvarski je kulturni krug zastupljen tekstovima svojih najistaknutijih predstavnika: Ribanjem i ribarskim prigovaranjem i talijanskim pismom V. Vanettiju Petra Hektorovića (1487–1572), te pjesmom U vrime ko čisto poznati nije moć Hanibala Lucića (1485–1553). Zadarski su se najznamenitiji autori također bavili temom putovanja: Petar Zoranić (1508–?, prije 1569) u Planinama i Juraj Baraković (1548–1628) u Vili Slovinki.

alegorija, putovanje, renesansna književnost

nije evidentirano