hrvatski

Pseudoznanstveni razgovori o nadnaravnom u pripovjednom salonu Luigija Capuane

Bogat novelistički opus Luigija Capuane, svestranog autora koji je prvenstveno poznat kao pisac verističke proze, sadrži pripovijesti u kojima se fantastični žanr, pod utjecajem pozitivističke paradigme, povezuje s epistemološkim motrištem. Od konca devetnaestog stoljeća nadalje pojavljuje se poseban oblik fantastične pripovijesti u kojemu priču o aletičkom srazu između dvaju poredaka, prirodnog i natprirodnog, prati polemički ili pseudoznanstveni komentar koji utječe na njezinu strukturu i genološki kôd. Primjer su pseudofantastične novele iz dviju Capuaninih zbirki (Dekamerončić, 1901. i Slast stvaranja 1911) u kojima autor preuzima Boccacciov model uokvirene naracije, umnažajući iskazne i pripovjedne razine. Okvirna situacija u kojoj nastaju „pričice“ Capuanina pripovjedača, doktora Maggiolija, prikazana je kao mondeni intelektualni razgovor na temu odnosa prirodnih i okultnih znanosti, znanstvenofantastičnih eksperimenata, psihopatoloških slučajeva i parapsiholoških pojava. Analizirajući spomenuti korpus iz genološke perspektive, u radu se pokazuje kako u stratificiranoj i višeglasnoj strukturi – koja se bitno razlikuje od, primjerice, neoromantičkog pathosa monoloških digresija Tarchettijevih pripovjedača (po uzoru na Poeove) – divulgativna i ilustrativna funkcija oduzima uokvirenoj dijegezi fantastičnu dominantu, premještajući naglasak s opisanih događaja na pripovjedni čin te na argumentacijski kontekst u kojemu likovi iznose ideje o odnosu znanosti i okultnih pojava, kao i o odnosu književnog, prirodnog i natprirodnog.

fantastični žanr i epistemološka perspektiva ; Luigi Capuana, pseudofantastične novele, znanost i parapsihologija ; pozitivizam ; okultni svijet ; narativni egzempli ; metanarativnost

nije evidentirano