hrvatski

Normativni logos i 'majčinska' ugoda akademije: o psihoanalizi i empatiji na sveučilištu

Prilog preispituje novije tvrdnje nekih stručnjaka (npr. C. Yates) da poučavanje psihoanalize u akademskom kontekstu humanističkih i društvenih znanosti ima autorefleksivni karakter, omekšava rigidni akademizam te da ima humanizirajući učinak na osobne odnose nastavnika i studenata — poučavanje psihoanalize pruža studentima ugodnu “majčinsku” okolinu, osposobljava ih za traženje puteva mišljenja s onu stranu "normativnih oblika logosa” i za samostalno iskušavanje drugačijih modusa identiteta od vladajućeg koncepta sopstva i subjektivnosti. Time studij psihoanalize stavlja akademsku okolinu u oštru suprotnost s dominantnim načelima korisnosti, tržišne kompeticije i komercijalne vrijednosti sveučilišnih studija. Različito od takve konfrontacije između navodno maskulinog, normativnog logosa i nove, navodno feminine osjećajnosti u sveučilišnoj okolini, rad na primjeru filozofije argumentira za unutrašnji odnos psihoanalize i humanistike koji izbjegava normativne modele njihova uzajamnog znanstvenog opredmećivanja i diskurzivne patronizacije. Analogno Freudovoj “filozofikaciji” psihoanalize pod imenom metapsihologije, neopredmećujuća primjena psihoanalize na filozofiju mogla bi se zamisliti kao psihoanalitički informirano “samočitanje” filozofije kao diskursa unutar priznatih modusa racionalnosti, a ne nužno izvan njih. Njegov cilj nije preokretanje ranih i još uvijek istrajavajućih kritika psihoanalize kod filozofa poput Wittgensteina ili Poppera u psihoanalitičko preispitivanje pojedinih filozofema, doktrinâ ili filozofskih osoba, kako je uvriježeno i među psihoanalitičarima i samim filozofima (npr. L. Feuer, S. Žižek). Cilje je više da se iznutra— iz autorefleksivne naravi samog mišljenja— razvije sposobnost filozofije za genetičku autoanalizu bez napuštanja praksâ racionalnosti poput spoznaje, komunikacije i načela istinitosti. Takvo psihoanalitičko samočitanje filozofije pokušat ću egzemplificirati na nekoliko odabranih slučajeva motiva iskrenosti (ili “subjektivne istinitosti”), koji se javlja uz emblematske figure arhajske indijske, klasične grčke te suvremene filozofije kao što su Satyakāma, Sokrat i Wittgenstein.

poučavanje psihoanalize ; sveučilište ; komercijalizam ; odnos nastavnici-studenti ; empatija ; neutralnost ; prijenos

Pročitano na: Hrvatski radio, 3.program, emisija: Svjetovi i nazori, ur. L. Kovačević, nedjelja, 10. 12. 2017., 10.35h. Tekst donosi skraćenu verziju priloga za simpozij, održanog u Odsjeku za filozofiju 29. i 30.rujna 2017. u čast Nadeždi Čačinovič, profesorici Odsjeka za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, povodom njezina 70.rođendana.