hrvatski

Vodoopskrba u povijesti

Osnovni preduvjet za naseljavanje nekog područja je dovoljna količina pitke vode. Zbog toga su naselja nastajala u blizini izvora, rijeka ili jezera gdje se voda uzimala posudama i nosila do potrošača. Na mjestima bogatim podzemnim vodama gradili su se bunari, a neki su krajevi ovisili isključivo o kišnici koja se sakupljala u cisternama. Razvojem društva razvijali su se i načini vodoopskrbe naselja. Najraniji sustavi razvili su se u Perziji (današnjem Iranu) 3.000 godina prije Krista. Za potrebe stanovništva i navodnjavanja poljoprivrednih površina, izgrađeno je tada 22.000 qanata ukupne dužine 270.000 km protočne moći od 558 m3/sec. Qanati su tuneli blagog nagiba koji vode vodu iz vodonosnog sloja do naselja ili polja. Takav način vodoopskbe se koristi i danas, a rasprostranjen je na području Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Prvi poznati tlačni vodovod od keramičkih cijevi sagrađen je 2.000 godina pr. Kr. za potrebe vodoopskrbe Minosove palače u Knososu na Kreti, a bio je dug 11 kilometara. Asirski grad Niniva (danas u sjevernom Iraku) imao je u 7. st. pr. Kr. gravitacijski vodovod dužine 80 kilometara. U rimskom carstvu značajno su se razvili sustavi vodoopskrbe nastavljajući etrursku tradiciju. Tako je npr. u gradu Rimu od 4. st. pr. Kr. do 3. st. sagrađeno 11 akvedukata ukupnog kapaciteta 11m3/sec. Akvedukt Kartage bio je dug 132 kilometra, a onaj grada Carigrada bio je duži od 400 km i predstavlja najduži antički akvedukt općenito. U Dalmaciji je svako veće naselje za vrijeme Rimskog cartsva imalo svoj akvedukt, a do danas ih je istraženo jedanaest. Devet je pripadalo urbanim sredinama, a dva vojnim logorima. Ilirski grad Salona dobio je još za života Cezara (prije 27. pr. Kr.) status rimske kolonije te postaje glavni grad Ilirika kasnije rimske provincije Dalmacije. Nedugo potom je Salona površine 15 ha dobila akvedukt koji je u 2. st. zadovoljio potrebe velike Salone od 73 ha. Napajao se vodom s izvora rijeke Jadro. Trasa je vodovodnog kanala, ukupne duljine 4, 88 km, pratila konfiguraciju terena.Prestao je funkcionirati u 7. stoljeću, a u 20. stoljeću je gotovo 1 km kanala akvedukta uništen zbog intenzivne eksploatacije tupine i ekontrolirane urbanizacije. Istovremeno sa izgradnjom Dioklecijanove palače sagrađen je (najkasnije do 305. godine) i njen akvedukt koji se također napajao vodom s izvora rijeke Jadro. Na jegovoj trasi dugoj 9, 5 km sagrađena su 4 velika mosta i jedan tunel duži od kilometra. Krajem 19. stoljeća akvedukt je rekonstruiran za potrebe vodoopskrbe grada Splita i još je uvijek više od pola njegove trase u funkciji.

vodoopskrba

nije evidentirano