hrvatski

Pojam pripovijesti u književnoj teoriji

Pojam pripovijesti iz genologijskog je aspekta zanimljiv jer u hrvatskom književnopovijesnom i književnoteorijskom diskursu ima dugu tradiciju, ali je bitno uskraćena njegova jednoznačnost: kolebanje se bilježi na razini opsega, značenje pojma je nestalno, izmiče i premješta se. Unatoč razvedenosti i pluralnosti, razgranatoj i šarolikoj upotrebi, moguće je uočiti dvije bitno različite prakse upotrebe pojma pripovijest. Prvo, u užem značenju, pripovijest se javlja kao kratki pripovjedni oblik, zajedno s pripovijetkom, pričom, kratkom pričom, crticom, novelom, a najčešće kao sinonim za novelu, podvrsta novele ili tekst srednje duljine između pripovijetke i romana. Takva je praksa najviše došla do izražaja u razdoblju realizma i moderne. Drugo, u širem značenju pojma, pripovijest se rabi kao jezična struktura što prepričava događaje u povezanom slijedu, bez obzira na medij u kojem se iskazuje, dakle pripovijest kao sinonim za pripovjedni tekst ili, eventualno, priču. Takav pristup svoj teorijski uzlet doživljava prije svega u naratologiji.

pripovijest, književna genologija, novela, pripovjedni tekst, priča, naratologija

nije evidentirano