hrvatski

Polisemična struktura pridjeva sec/suh prema modelu primjenjivih semičkih obilježja (PSO)

Pozivajući se na tvrdnju da je „polisemija češće pravilo nego li iznimka“ (usp. Victorri & Fuchs, 1996: 13) te da je ona djelomično kontekstualno uvjetovana, a djelomično inherentna jeziku (Paradis, 2001), cilj nam je definirati jeziku inherentna svojstva leksema, tj. minimalni semantički okvir potreban za konfiguraciju leksičkog značenja. Pitanje od kojeg polazimo je postoje li u našoj jezičnoj intuiciji kodirani elementi, semantičke čestice koje nas tjeraju da učinimo konkretan jezični izbor. Unutar spomenutog semantičkog okvira leksema postavljamo semička obilježja kojima se prenose informacije o značenju, ali koja ne pripadaju isključivo jeziku niti isključivo govoru, a nazivamo ih primjenjivim semičkim obilježjima(PSO). Ona su dio tzv. potencijske riječi koja prethodi svakoj uporabi i sastavni su dio znaka, a time i neophodna informacija o strukturi semema koji se nalazi u jezgri znaka. Naime, višeznačan je onaj leksem koji posjeduje jedan jedinstveni semem, a postojanje PSO sememu omogućuje da se ostvari kao višeznačan. Ovdje semem treba promatrati s pozicije kontekstualističke koncepcije polisemije kakvu zastupa Rastier (2012, 2001, 1987), a koja polisemičnom leksemu prilazi iz onomaziološke, a ne tradicionalno semaziološke perspektive koju zastupa npr. Picoche (1986). Spomenuti semantički okvir prikazat ćemo na francuskom pridjevu sec i njegovojhrvatskoj istoznačnici suh. Značenje pridjeva, kao jedinicā s vanjskom incidencijom, interpretira se u ovisnosti o elementima s kojima se kombiniraju. U tom pogledu PSO mogu poslužiti za definiciju eventualne inherentne semantičke strukture pridjeva te pokazati, s obzirom na njegovu funkcionalnu ovisnost o imenici, u kolikoj je mjeri on ipak samostalan

polisemija, pridjev, francuski, hrvatski, semička analiza, primjenjiva semička obilježja, invarijanta, aktualizacija, sec, suh

nije evidentirano