hrvatski

Modeli književne povijesti, pripovijedanje i identitet

U članku se analiziraju različiti pristupi pripovijesti u historiografiji te ih se povezuje s različitim modelima književne povijesti. Teza o pripovijesti kao konstitutivnoj za povijest, ali i tvorbu identiteta, prati se kroz postavke H. Whitea, P. Ricœura, J. F. Lyotarda, L. O. Minka, s jedne strane, te D. Carra, J. Brunera i O. Sacksa s druge. Dok prvi vide pripovijest kao naknadni proizvod djelovanja subjekta, potonji tvrde da su pripovijesti inherentne ljudskom djelovanju i samom tijeku života. Njima zajedničku tezu o nužnosti međuodnosa pripovijesti i života nastoji pak opovrgnut G. Strawson raspravljajući protiv tvrdnje da je iskustvo prošlosti prijeko potrebno konstituirati kroz pripovijesti. Zaključno se Strawsonovo razlikovanje dijakronijskih i epizodičkih subjekata razmatra paralelno s različitim modelima književne povijesti. Kao što je u modelima samopercepcije što ih predlaže G. Strawson riječ o oprečnim doživljajima prošlog iskustva i različitim pristupima sebstvu, ali se ne može govoriti o sustavu podređenosti i nadređenosti, tako se ni različiti modeli književne povijesti ne treba povrgnuti hijerarhizaciji.

književna povijest ; pripovijedanje ; identitet ; dijakronijski subjekti ; epizodični subjekti

nije evidentirano