hrvatski

Nove smjernice u klasifikaciji i dijagnostici epilepsija, 2017. VII. Hrvatski neurološki kongres s međunarodnim sudjelovanjem

Posljednjih nekoliko godina prati se značajna ekspanzija našeg razumijevanja etiologije i patofiziologije epilepsije, zahvaljujući prvenstveno napretku neuroslikovnih dijagnostičkih metoda i molekularno-genetskog testiranja. Slijedom navedenog ranija terminologija i podjela epilepsija na „idiopatske“, „kriptogene“ i „simptomatske“ se sve manje upotrebljava. Prema smjernicama Internacionalne lige protiv epilepsije - ILAE (engl. International League Against Epilepsy) iz 2017. godine epilepsije prema etiologiji možemo podijeliti na: genetske, strukturalne, metaboličke, imunološki-posredovane epilepsije, epilepsije uzrokovane infekcijama središnjeg živčanog sustava, te epilepsije nepoznate etiologije. Iste godine ILAE objavljuje operativnu (praktičnu) klasifikaciju epileptičnih napadaja baziranu na klasifikaciji iz 1981. godine, koja je revidirana 2010. godine. Potonja klasifikacija ne predstavlja fundamentalne promjene, ali dopušta veću fleksibilnost i transparentnost u imenovanju tipova epileptičnih napadaja. Promjene uključuju slijedeće: 1. „Parcijalni“ postaje „fokalni“ napadaj ; 2. Svijest se koristi u klasifikaciji fokalnih napadaja ; 3. Termini poput „diskognitivni“, “jednostavni parcijalni“, „kompleksni parcijalni“, „psihički“, „sekundarno generalizirani“ se više ne koriste ; 4. Novi tipovi fokalnih napadaja uključuju automatizme, prekid radnje, hiperkinetske, autonomne, kognitivne i emocionalne napadaje ; 5. Atonički, klonički, tonički napadaji, epileptični spazmi te miokloni napadaji mogu biti ili fokalni ili generalizirani ; 6. Fokalni napadaj s prelaskom u bilateralni toničko- klonički napadaj zamjenjuje sekundarno generalizirani napadaj 7. Dodatak novih generaliziranih tipova napadaja: absence s mioklonusom vjeđa, miokloni absence, mioklono- atonički napadaj, mioklono-toničko- klonički napadaj, epileptični spazmi ; 8. Napadaji nepoznatog početka mogu imati značajke koje još uvijek mogu biti klasificirane. Dijagnoza epilepsije se postavlja nakon dva neprovocirana (ili refleksna) epileptična napadaja koja su se dogodila u vremenskom razmaku duljem od 24 sata. Nova praktična klinička definicija epilepsije predložena od strane ILAE 2014. godine, osim potonjeg, uključuje određene bolesnike nakon njihova prvog epileptičnog napadaja. To su bolesnici s jednim neprovociranim (ili refleksnim) epileptičnim napadajem i s vjerojatnošću daljnjih napadaja slično općem riziku ponavljanja napadaja (najmanje 60%) nakon dva neprovocirana napadaja u narednih 10 godina. Potonji rizik prisutan je u bolesnika s preboljelim cerebralnim infarktom, infekcijom središnjega živčanog sustava, kod određenih tipova traume mozga, tumora mozga, kongenitalnih malformacija kortikalnog razvoja, itd. Definicija također uključuje bolesnike s dijagnozom epileptičnog sindroma. Epilepsija se smatra „riješenom“ u bolesnika koji imaju epileptični sindrom ovisan o dobi, a prošli su životnu dob specifičnu za određeni sindrom, te u bolesnika koji su bez epileptičnih napadaja tijekom 10 godina, od toga posljednjih 5 godina bez antiepileptične terapije. Upotrebljava se termin „riješena“ što implicira da osoba više nema epilepsiju, ali se ne može sa sigurnošću potvrditi da se bolest neće vratiti. Rano postavljanje dijagnoze i početak liječenja svakako ima svoje prednosti, prvenstveno u mijenjanju kliničkog tijeka i skraćenju trajanja bolesti. S druge strane, treba uzeti u obzir socijalne aspekte postavljene dijagnoze epilepsije te potencijalne nuspojave i toksičnost primjene antiepileptičnih lijekova (promjene na kognitivnom planu u djece, toksičnost i interakcije lijekova u osoba starije životne dobi, teratogenost u žena generativne dobi). Nadalje, u svakodnevnoj kliničkoj praksi postoje poteškoće u predikciji ponavljanja epileptičnih napadaja. Nekoliko kliničkih studija je pokazalo da čak i lezija poput mezijalne temporalne skleroze može biti nepouzdana u procjeni rizika ponavljanja epileptičnog napadaja, a što je izuzetno važno prilikom odluke o postavljanju dijagnoze i daljnjem terapijskom algoritmu. Autori će prikazati primjere bolesnika obrađivanih i liječenih u Centru za epilepsiju u skladu s novim smjernicama te istaknuti pozitivne, ali i negativne posljedice primjene nove definicije epilepsije u svakodnevnoj kliničkoj praksi.

epilepsija, klasifikacija, dijagnoza, smjernice

nije evidentirano