hrvatski

Povijest kazališta u Trogiru do 1960. godine

Povijest svakodnevice u Trogiru obuhvaća i povijest kazališta i kazališnih predstava koje ne odudaraju previše od sličnih događanja u susjednim dalmatinskim gradovima. Kakav je bio kazališni život u gradu tijekom staroga vijeka nije poznato. U pogledu prvih zabilježenih oskudnih podataka vezanih za kazališne predstave u Trogiru, veliku su ulogu odigrale bratovštine, s obzirom na pučke pobožnosti koje su se od srednjeg vijeka odvijale na otvorenim površinama, u crkvama i u palačama. Upravo su se pod okriljem bratovština događale liturgijske drame i igre na otvorenom koje su prethodile predstavama trogirskog kazališta. Sačuvani rukopisi Trimalhionove gozbe Tita Petronija Arbitra te Hvarkinje Martina Benetovića, pronađeni u Trogiru, svjedočanstvo su zanimanja za scenska događanja. Kako predaja kaže, trogirsko je kazalište osnovano krajem 17. ili početkom 18. stoljeća i izgledom je donekle nalikovalo hvarskom. Kazališna je dvorana bila skromna, s jednim redom loža i parterom. Trogirsko kazalište smješteno na prvom katu Gradske vijećnice u dvorani plemićkog vijeća, tijekom osamdesetih godina 18. stoljeća postalo je premalo za gradske potrebe te se sve više osjećala potreba za njegovim proširenjem ili gradnjom novoga. Usprkos uloženom trudu braće Ivana Luke i Dominika Garagnina, nova kazališna zgrada nije se, nažalost, nikada sagradila, nego je preuređana stara u kojoj su se predstave nastavile odvijati početkom 19. stoljeća. U dvorani dugoj 21 metar pozornica je bila smještena na jugu gdje se nalazila i ranije. Stare su lože odstranjene i postavljeno je 25 novih u dva reda, od kojih je svaka bila za četiri osobe. Sve su one imale žute, svilene zavjese na čijim rubovima su visjeli pozlaćeni obrubi i kitice, a iznad njih bio je grb plemićke obitelji koja se ložom koristila. Posebna i ujedno najveća, središnja loža bila je namijenjena vlastima te je imala crveni, baršunasti zastor. Iza prvog reda loži nalazio se uski hodnik kojim su malim drvenim stepenicama vlasnici gornjih loža dolazili do njih. U parteru su se nalazile klupe od kojih je jedna bila predviđena za mjesnu vojničku posadu, dok su stajaća mjesta bila besplatna. Sačuvani popis scenskog inventara iz 1802. godine svjedočanstvo je njegove opreme. Vrhunac priredbi odvijao se u vrijeme karnevala kada su se u kazalištu priređivali krabuljni plesovi za koje je plemstvo nabavljalo posebna odijela. Ugledne su trogirske obitelji pratile kazališne predstave kako u susjednim gradovima, tako i u inozemstvu. Puk se za vrijeme karnevala veselio na ulicama odjeven u stare krpe i vreće, naoružan poljodjelskim alatkama, što je u svojoj knjizi opisao austrijski književnik Hermann Bahr. Zagorski dio stanovništva organizirao je mačkare, kojom zgodom su se jedni drugima izrugivali i međusobno psovali. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće spominje se kazališna kavana, koja je odigrala važnu ulogu u kulturnom i političkom životu grada te na kraju, igrom slučaja, pridonijela uništenju kazališta. Predstave su bile većinom na talijanskom jeziku, jer su vlasnici loža po političkom opredjeljenju uglavnom bili autonomaši. Nakon pobjede narodnjaka 1886. godine autonomaši su tim pravom i dalje mogli neometano ući u Vijećnicu, što narodnjacima nije odgovaralo, a odnosi između Općine i Kazališnog društva bili su sve zaoštreniji. Iz toga su razloga narodnjaci nekoliko godina nakon osvajanja vlasti u gradu, 11. 1. 1890. godine, odlučili o rušenju kazališta, radi njegove trošnosti i opasnosti od požara. Nažalost, društveno – političke okolnosti dokrajčile su njegov smještaj u Gradskoj vijećnici te je kazalište izgubilo ne samo mjesto, nego i cjelokupnu opremu i namještaj koji bi, da se sačuvao, danas sigurno predstavljao još jednu trogirsku kulturno - turističku atrakciju. Krajem 19. stoljeća kazališna umjetnost u cijeloj Hrvatskoj, osim u Zagrebu, bila je na izdisaju, pa tako anonimni autor u političkom tjedniku „Crvena Hrvatska“ 1899. godine navodi: „Poznata je stvar, kako hrvatska kazališna umjetnost svugdje, izuzevši Zagreb, uprav kukavno životari. A ni po jada, da su nam teatri zatvoreni, nego što je gore, u njima se samo u Primorju ugnijezdio tuđi elemenat te nam prekomorski glumci za naše novce truju i još više odnarođuju građanstvo i varoško pučanstvo. Više je vrijeme da se vrata naših primorskih teatara trajno otvore našim društvima, da u njima gospoduje naš jezik i naša umjetnost, jer tek tada će kazalište moći da vrši svoju uzvišenu zadaću toli u kulturnom koli u narodnom pogledu“. Nakon rušenja kazališne dvorane 1890. godine koja se nalazila na drugom katu Kneževe palače u Trogiru, kazališni život ipak nije prestao, predstave su se nakon preuređenja izvodile u tom istom prostoru te su se koristili i prostori na otvorenom – glavni gradski trg, vrt nekadašnje kuće Špira Puovića, kula Kamerlengo i kasnije, nakon njegove izgradnje 1948. godine, Zadružni dom. U Trogiru su uglavnom djelovale amaterske skupine, a gostovale su i razne glumačke družine. Stalni su pokušaji osnivanja putujućih družina ili pokrajinskog kazališta na području Dalmacije, jer gostovanja putujućih talijanskih družina nisu dopuštala veću afirmaciju hrvatskog jezika na sceni. U sklopu društva Berislavić, koje je osnovano 1902. godine, djelovali su kazališni amateri Diletanti, a 1913., osnovana je u Trogiru Hrvatska dalmatinska kazališna družina, no nije bila dugog vijeka. Predstave su oscilirale u kvaliteti, bilo je dakako i vrijednih ostvarenja i smionih pokušaja. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, 1919. godine utemeljuje se Hrvatsko pjevačko društvo „Kolo“, koje će svoj vrhunac doživjeti krajem 1937. i 1938. godine, kada postaje najmasovnije kulturno društvo u Trogiru. Završetkom Drugog svjetskog rata, „Kolo“ je ponovno započelo s djelovanjem kroz nekoliko sekcija: dramsku, baletnu, foklornu i pjevačku. Zbog sve većeg uspjeha i brojnosti dramske grupe, 1957. godine odlučeno je da se osnuje Amatersko kazalište Trogir. Zahvaljujući angažmanu Mirka Slade-Šilovića, Nikše Tironija, Tonća Madirazze, Lovre Damjanovića, Vande Vigne, Anatolija Kudrjavceva i dr. Amatersko kazalište Trogir dalo je niz uspjelih predstava: Dundo Maroje, Dan odmora, Oganj i pepeo, Ekvinocijo, Reakcionari, Ribarske svađe, Miljenko i Dobrila, Pod noć, Ulični svirači, Dr., Mletački trojci, Bokeljska pobuna, Ljubovnici, Mladost pred sudom, Odrpanci... Kazališna djelatnost u Trogiru od 1890. do 1960. godine obilježena je amaterskim djelovanjem, koje nije uspjelo prerasti u profesionalno kazalište, najvećim dijelom zbog nepostojanja kazališne zgrade. Svoj vrhunac doživljava oko 1956. i 1957. godine kada repertoar predstava postiže kvalitetnu umjetničku razinu.

Trogir, kazalište, povijest

nije evidentirano