hrvatski

Židovi u Srijemu. Od doseljenja do Holokausta

Što reći o židovskim zajednicima koje danas više ne postoje, ili o vukovarskoj židovskoj zajednici koja je u prošlosti bila jedna od uglednijih na ovim prostorima, kako je o njoj pisao strani tisak nakon završetka Prvog svjetskog rata. Nakon povlačenja Osmanlija krajem 17. stoljeća počinje za cijeli Srijem i Vukovar razdoblje obnove i stalnog gospodarskog uspona u čijem će razvoju sudjelovati i Židovi. Iako nemamo podataka o stalno naseljenim Židovima u Vukovaru s kraja 17. stoljeća, oni se pojavljuju na području Srijema sve učestalije početkom 18. stoljeća, kada kao putujući trgovci posjećuju sajmove. Prvi židovski trgovci u Vukovaru, pod imenom Marko i Isak zabilježeni su početkom 18. stoljeća (1719. i 1720.). Nisu bili stalno naseljeni, već su vjerojatno dolazili iz Osmanskog Carstva ili najbližih ugarskih županija (Bačke, Baranje) na sajmove Hrvatskog Kraljevstva trgovati turskom robom ili ju preprodati dalje. Godine 1729. Ugarski je sabor donio zakonski članak 19. kojim je strogo zabranio naseljavanje Židova na prostorima Kraljevine Hrvatske i Slavonije, ali je dopustio županijama ili gradovima da sami odluče hoće li Židovima dopustiti trgovanje na svojem teritoriju. Ta odluka, a i kasnije uspostavljanje Srijemske županije 1745. onemogućile su stalnu prisutnost Židova u civilnom dijelu Hrvatske, pa samim time i u Vukovaru, dok su Židovi zabilježeni u Vojnoj Krajini (Zemun i Petrovaradin). Do pojave prvog Židova sa stalnim boravkom u Vukovaru proći će četrdesetak godina, ali će u međuvremenu židovski trgovci dolaziti u Srijemsku županiju na sajmove, o čemu nam govore izvješća Srijemske županije iz 1770. gdje se navodi da Židovi slobodno trguju na području županije kožama, plaćaju trgovačku taksu od 4 forinte, ali nemaju pravo naseljavanja. Položaj Židova poboljšao se kada je Josip II. 1783. donio patent Systematica Gentis Judaicae Regulationis kojim je dopušteno njihovo naseljavanje. Neposredna posljedica tog patenta bila je pojava prvih židovskih obitelji u Vukovaru i Srijemu. Prve židovske obitelji koje su se uspjele naseliti u Vukovaru 1788. godine, obitelji su Salomona Ceiszela i Jakoba Shmutzera, kako nam govore popisi Tolerancijske takse. Od tih vremena može se detaljnije pratiti povijest židovske zajednice u Vukovaru, ali i ostalim srijemskim mjestima. Unatoč brojnim problemima, Židovi su se počeli naseljavati u Vukovaru uz prešutno dopuštenje vlasti. Stanovali su u iznajmljenim kućama u kojima su otvarali male magazine i svratišta. Svratišta su bila neka vrsta prihvatilišta putujućim židovskim trgovcima koji su zbog trgovine prelazili preko Srijemske u susjedne ugarske županije. Do 1810. stalno su naseljene u Vukovaru četiri židovske obitelji. Tridesetih godina 19. stoljeća sve je više židovskih trgovaca pokućaraca. Negdje u to vrijeme osnovana je i židovska općina u Vukovaru. Četrdesetih godina 19. stoljeća Židovi su u privredi Srijemske županije i Vukovara zauzimali zavidno mjesto, a to je bila posljedica sve većeg broja židovskih obitelji u Vukovaru i njegovoj okolici, što nam govori i popis iz 1842. za Srijemsku županiju koji u Vukovaru popisuje 13 obitelji sa 69 osoba, a židovske obitelji još nalazi i u: Iloku, Inđiji, Trpinji, Boboti, Nuštru, Markušici, Ostrovici i Jarmini. Do 1848. Židovi su se naselili ne samo u Vukovaru već su naseljavali i sela vukovarskog vlastelinstva u kojima su kupovali kuće, držali u zakupu krčme i mesnice, a u Vukovaru su počeli graditi i molitveni dom (1845.) koji ujedno predstavlja prvu namjensku zgradu na ovim prostorima, koju su Židovi izgradili za svoje vjerske potrebe. Od 1838. do revolucionarnog gibanja 1848. broj Židova se udvostručio, što je vidljivo iz popisa, jer su u Vukovaru 1838. živjela 42 Židova, godine 1840. već 50, 1842. njih 69, a 1846. 81 Židov. Za Srijemsku županiju podaci su, naravno, nešto veći. 1842. u županiji je popisan 121 Židov ; 1845. 259 osoba ; 1846. njih oko 315, a u proljeće 1847. na teritoriju županije već je bilo 325 Židova, s time da su uglavnom svi živjeli u vukovarskom kotaru. Najveće opiranje doseljavanju Židova u Vukovar i Ilok, ali i pokretanju poslova i trgovine izražavao je trgovačko-zanatski sloj, koji je imao dominantnu privrednu ulogu u svim srijemskim trgovištima i koji se osjećao ugrožen sa svih strana, a posebice od Židova. Veći dio Židova koji je potajno i ilegalno došao u Srijemsku županiju do 1840. uspio se u njoj i održati, ali je uglavnom bio bez imovine, dok je manji dio uz prešutno dopuštenje vukovarskog vlastelinstva stekao kuće i zemljišta. Sve to ne bi bilo moguće da u Ugarskoj nije pokrenuto rješavanje židovskog pitanja. Zbog sve većeg doseljavanja u Ugarsku, a i šire, pa i zbog velikog utjecaja na razvoj trgovine i gospodarstva, Židovi su pomalo počeli postajati važan element u ugarskom (mađarskom) društvu, pa su mađarski političari tražili punu emancipaciju za Židove. Zbog toga je Ugarski sabor donio članak 29./1840., a Hrvatski ga sabor potvrdio, kojim su Židovima ukinuta neka ograničenja (dopušteno im je naseljavanje u svim gradovima, stjecanje veleposjeda, te bavljenje svim trgovačkim poslovima). Spomenuta liberalizacija zakonodavstva u Monarhiji, ukidanje Tolerancijske takse 1846. (Židovi iz Srijema otkupili su se za 719, 35 forinti) i osnivanje jedinstvene židovske organizacije u Srijemskoj županiji (1846.), koju su činili vrhovni knez u Srijemu Friedrich Singer i četiri okružna delegata, utjecali su na brže useljavanje Židova u Srijem i Vukovar. Revolucionarna gibanja 1848./1849. nisu u velikoj mjeri utjecala na položaj Židova u Vukovaru. Slomom revolucije nastupilo je razdoblje relativnog mira za Židove u Srijemu, iako se njihov pravni položaj nije izmijenio i ubrzalo se useljavanje. Od 1850. Židovi se intenzivno uključuju u privredni i društveni život grada, a njihova se zajednica razvija pod vodstvom uglednog rabina Davida Löwyja (1821.– 1891.) koji na mjesto rabina dolazi 1850. godine i zadržava se sve do svoje smrti (1891.), a od 1864. postaje i nadrabinom Srijemske županije. Za njegova života pokrenuta je 1851. (rad joj je odobren 1857.) židovska pučka škola, vode se matične knjige i izgrađena je monumentalna sinagoga s kupolom (1889.) koja je vukovarskim krajolikom dominirala sve do 1957./1958. kada je njezina građa prodana kao građevinski materijal. Dobivanjem emancipacije u Hrvatskoj 1873. godine Židovi napokon dobivaju svoje mjesto u društvu koje im pripada. Kao i u ranijim godinama Vukovar bilježi stalni porast židovskog stanovništva, pa je tako 1880. u gradu živjelo oko 530 Židova, 1900. oko 513, a 1910. oko 576. Židova. Nakon smrti Davida Löwyja, na mjestu rabina naslijedio ga je zet dr. Julije Diamant (1868. – 1932.) koji će odigrati najznačajniju ulogu u životu vukovarske židovske zajednice. U skladu s razvijenim gospodarskim životom, u Vukovaru je kao i u ostalim gradovima cvjetao društveni život u čije su organiziranje bili uključeni Židovi. Ne samo da su bili članovi i osnivači hrvatskih kulturnih društava, već su po uzoru na Beč i Peštu osnivali vlastita židovska društva. Završetak Prvog svjetskog rata Vukovar je dočekao s očuvanim privrednim potencijalima, ali i velikim nezadovoljstvom naroda iscrpljenog ratom. Novi popis iz 1921. pokazao je opadanje broja židovskog stanovništva u Vukovaru jer je popis evidentirao u gradu 456 Židova. Do tog smanjenja došlo je očito zbog preseljenja u veće gradove, u prvom redu Zagreb, a i zbog toga što su se vjerojatno Židovi koji su se osjećali Mađarima, preselili u Mađarsku. Pad u broju židovskog stanovništva vidljiv je i 1931. godine, kada ih je u gradu popisano oko 306. I dalje je u svakom selu u okolici Vukovara živjela barem jedna židovska obitelj, a ponegdje i dvije ili tri. U tom međuratnom razdoblju izdvaja se nekolicina židovskih obitelji u trgovini ; ugledni izvoznici žita bili su Samuel Obersohn, Otto Landesmann, Hugo Baum, braća Braun, Izidor, Ervin i Jakob Pfefferman te Hinko Hirt. Nakon smrti 1933., na položaju rabina Diamanta zamijenio je dr. Izrael Scheer (1898. – 1941.) koji je bio rabin sve do odlaska u logor Jasenovac. Tijekom Drugog svjetskog rata preživljavanje Židova na ovim prostorima bilo je izuzetno teško. Uspostavom NDH, Židovi su potpali pod udar zakona o rasnoj pripadnosti, oduzeta im je imovina i uhićeni su najugledniji pripadnici zajednice. Uvodi se ograničenje kretanja i obavezno nošenje žute zvijezde. Židovskoj zajednici nisu pomogli ni malobrojni prelasci na kršćanske vjeroispovijesti. U proljeće 1941. već su započela odvođenja Židova, a u kolovozu 1942. svi su vukovarski Židovi, njih oko 300, u jednom danu okupljeni i deportirani u logore (Đakovo, Jasenovac, Aushwicz) gdje su stradali u tvornicama smrti, a među njima je bio i posljednji vukovarski rabin Scheer. Time se ugasila vukovarska židovska zajednica, jer su se nakon završetka rata u Vukovar vratila samo 23 preživjela Židova, a i ti malobrojni, koji su preživjeli strahote Holokausta, preselili su se u Zagreb ili čak iselili u Izrael i Ameriku. Nakon Drugog svjetskog rata vukovarska židovska zajednica više se nije obnovila iako je popis iz 1971. u vukovarskoj općini zabilježio 32 Židova, da bi u popisu 1981. taj broj drastično pao, na samo tri Židova. Popis iz 1991. koji je proveden prije izbijanja turbulentnih događaja na ovim prostorima i pada Vukovara, popisao je šest Židova u gradu i 13 u općini, da bi i ti Židovi tijekom Domovinskog rata otišli s ovih prostora, što nam govori popis iz 2001. koji više ne popisuje u Vukovaru nijednog Židova. Na kraju ovoga teksta, što reći? Iako više ne postoji vukovarska židovska zajednica koje je bila jedna od najuglednijih i postojala preko 150 godina, to ne znači da ne postoje potomci vukovarskih Židova i zato zbog njih treba i dalje istraživati povijest vukovarske židovske zajednice kako se nikada ne bi zaboravila.

Židovi, Srijem, Vukovar, Ilok

nije evidentirano