hrvatski

Intimističke evokacije i opažajne senzacije Dubravka Ivančana

Rad donosi pregled pjesničkog, esejističkog, kritičkog i prevoditeljskog rada Dubravka Ivančana (Krapina, 1931. – Zagreb, 1982.). Iako je na književnu scenu stupio 1950–ih s generacijom krugovaša, Ivančan je ustvari cijelo vrijeme - i to svojevoljno - bio izvan svih krugova. Naime, za razliku od većine suvremenog mu pjesništva, Ivančanovo je umjesto disocijacije težilo prema harmoniji sa svijetom. Zbog toga se često odaje utišanoj evokaciji djetinjstva, spontanom suživljavanju s krapinskim i molvarskim zavičajem, staloženom ljubavnom romorenju ili pak djetinjem čuđenju tobožnjim običnostima svakidašnjice. Više od polovice njegova opusa čine pjesme pisane po uzoru na japanski haiku, koji je uveo u hrvatsko pjesništvo, zasluživši već i time izdvojeno mjesto u hrvatskoj književnoj povjesnici. Otkrivajući u najobičnijim prizorima najneobičnije senzacije, Ivančan je pokazao da nije banalan svijet oko nas, nego tek naš doživljaj svijeta. Kao krajnje sažeto, stilski prozračno i naizgled motivski benigno Ivančanovo je haiku pjesništvo nerijetko nailazilo na nerazumijevanje. No, sa zacrtanog puta nije skretao sve do svršetka prerano prekinutog života, stvorivši jedan od stilski i fenomenološki najčišćih glasova u hrvatskom pjesništvu.

Dubravko Ivančan, djela

nije evidentirano