hrvatski

utjecaj hemolize na rutinske biokemijske parametre u uzorcima plazme pohranjene u različitim uvjetima

Hemoliza (lat. hemo-krv, lisis-razbijanje) je istjecanje sadržaja eritrocita, trombocita ili leukocita. Hemoliza je najčešći izvor pogreške u predanalitici u kliničkim laboratorijima i razlog neprikladnosti gotovo 60% uzoraka. Hemolizu je moguće vizualno detektirati crvenim obojenjem seruma/plazme i to kod koncentracije hemoglobina veće od 0, 3-0, 5g/L, no čak i kada je hemoliza nevidljiva okom postoji mogućnost da je došlo do izlaska unutarstaničnog sadržaja u plazmu ; na primjer, trombocitoliza utječe na koagulacijske prerage, a kod leukocitolize dolazi do povišenih koncentracija lizozima. Gornja granica referentnog intervala za koncentraciju slobodnog hemoglobina u plazmi je 20 mg/L, a u serumu je 50 mg/L. Stupanj hemolize moguće je procijeniti koncentracijom hemoglobina u serumu/plazmi. (Koseoglu i sur., 2011.) Ciljevi ovog rada su bili ispitati prikladost korištenja ostatnih uzoraka pohranjenih u različitim uvjetima (vrijeme, temperatura) za ispitivanje interferencije hemolize te verificirati navode proizvođača o utjecaju hemolize na parametre od interesa. Pohranjeni uzorci nisu pogodni za analizu interferencije hemolize jer stajanjem dolazi do otpuštanja unutarstaničnih sastojaka i dilucije plazme što nepovratno utječe na mjerenje. Navode proizvođača potrebno je verificirati kako bi se utvrdili kriteriji odbacivanja uzoraka.

hemoliza, interferencije, analiti, verifikacija

nije evidentirano