hrvatski

Radnička klasa u postjugoslavenskoj zbilji i reprezentacija radnika u hrvatskoj književnosti: u procjepu između heterotopije krize i devijacije

Budući da je u postjugoslavenskim povijesnim okolnostima klasna solidarnost shvaćena kao dominantno ideološko obilježje napuštenog samoupravnog socijalizma, tranzicijske diskurzivne prakse koje isključuju koncept radnika manifestirale su se na svim razinama, od novogovora koji je hrvatskom leksiku devedesetih uveo neoliberalizmu podobniji supstitut „djelatnika“, do razvlašćivanja u novom vrijednosnom sustavu kojim dominiraju poduzetnici kao ideal i pokretačka sila novog društva. Time su od samoupravljača i proizvođača radnici najprije pretvoreni u ideološke Druge, a zatim u realne „bivše radnike“, koji su u tranzicijskoj zbilji iz vitalnog dijela kreativne sadašnjosti i utopijskih projekcija progresa, premješteni u umirovljenu prošlost. Zbog svega toga znakovito je da se u suvremenoj književnosti radnik opet javlja kao naslovni leksem i kao književni lik – povratak radnika događa se iste godine u drami Gorana Ferčeca "Radnice u gladovanju" (2014), kao i u prozama Viktora Ivančića "Radnici i seljaci" (2014). Književne reprezentacije radnika u ovim se tekstovima razvijaju u kontekstu nove utopijske žudnje, ali i pobune protiv monstruozno izokrenute logike korporacijskog kapitalizma koja humanost pretvara u ozbiljnu devijaciju. Pritom se posebna pozornost obraća reprezentaciji prostora pobune obzirom na koncept heterotopije – starački dom, zatvor ili bolnica ona su protumjesta na kojima se tranzicijska zbilja okrutno poigrala s „bivšim“ radnikom i uništenim potencijalima koje je stvarao u svojim projekcijama budućnosti.

druga tranzicija ; radnice ; kulturni radnik ; heterotopija krize ; heterotopija devijacije

nije evidentirano