hrvatski

Terminologija kao odraz socijalnog i profesionalnog identiteta glazbenika u Hrvatskoj te njezin značaj za muzikologiju i glazbenu pedagogiju

Teorijski okvir istraživanja predstavljaju uobičajeni suvremeni standardi za terminološki rad (UNESCO 2005, ISO 704: 2009, Hudeček i Mihaljević 2009 i dr.) te recentna studija o problemima hrvatske glazbenoteorijske terminologije (Kiš Žuvela 2016). Cilj je istraživanja ustanoviti koje su karakteristike uporabne terminološke norme među glazbenicima u Republici Hrvatskoj s obzirom na njihov profesionalni identitet. Rezultati istraživanja bit će uzeti u obzir kao jedan od temelja za normiranje glazbene terminologije u okviru programa Struna – Izgradnja hrvatskoga strukovnog nazivlja (www.struna.ihjj.hr), prvenstveno namijenjenome znanosti i obrazovanju. Istraživanje se provodi u sklopu projekta Conmusterm – Problemi temeljnoga suvremenoga glazbenog nazivlja u Hrvatskoj (www.conmusterm.eu) – koji financira Hrvatska zaklada za znanost (HRZZ). Metodologija istraživanja uključuje eksperimentalnu metodu (anketiranje glazbenika / samoopažanje) te analizu diskursa u općim (nacionalni digitalni korpusi hrWaC, Hrvatski nacionalni korpus i Hrvatska jezična riznica) i specijaliziranim izvorima (prvenstveno literaturi namijenjenoj glazbenoj pedagogiji). Istraživanje je pokazalo kako jezici za posebne namjene ili jezici struke, baš kao ni opći jezik, nisu jedinstveni već se nužno raslojavaju na kontekstualno uvjetovane razine diskursa (registre) jer moraju omogućavati komunikaciju u funkcionalno različitim situacijama. Metajezik glazbe također se javlja u više registarskih varijeteta koji se prema funkcionalnostilističkim kriterijima načelno mogu podijeliti u tri skupine: razgovorne, publicističke i znanstvene (uključujući i pedagoški funkcionalni podstil), iako su granice među njima najčešće nejasne i vrlo propusne. Registarske razlike najznačajnije su na leksičkoj razini pa predstavljaju plodno tlo za terminološka istraživanja. Leksički sadržaj diskursa često razotkriva i profesionalni identitet glazbenika kao skladatelja, izvođača/praktičara, teoretičara, muzikologa, „ozbiljnjaka“ ili „zabavnjaka“ itd. Raslojenost jezika nesumnjivo predstavlja stanovito kulturno bogatstvo, no istodobno otežava komunikaciju u stručnim i znanstvenim kontekstima u kojima bi stupanj normiranosti morao biti najviši, a individuacija svedena na najmanju mjeru. Leksička varijacija dovodi do značajnih semantičkih poteškoća, često uslijed upliva stručnoga žargona, te „legitimacije“ identiteta glazbenika. Osobit su problem sinonimija i polisemija, pojave nepoželjne u znanstvenome funkcionalnom stilu i pedagoškome funkcionalnom podstilu koji bi trebali težiti jasnoj i nedvosmislenoj komunikaciji. Ponekad nepostojanje terminološke norme može dovesti do urušavanja pojmovnog sustava, što je vidljivo čak i u nekim izdanjima službeno odobrenim za nastavu teorijskih glazbenih predmeta. Stoga je na temelju postojeće uporabne norme potrebno dobro opisati, urediti i standardizirati terminologiju s ciljem unaprjeđenja komunikacije u stručnom i znanstvenom, a pogotovo pedagoškom kontekstu.

glazbena terminologija, leksički registri, identitet glazbenika, normiranje jezika, analiza diskursa

nije evidentirano