hrvatski

Određivanje stehiometrije i konstante formiranja kompleksa Cu(I) i neokuproina korištenjem slijedne analize injektiranjem uz spektrofotometrijski detektor te klasične spektrofotometrije

Cilj ovog završnog rada bio je određivanje stehiometrije kompleksnog spoja bakra(I) s neokuproinom primjenom klasične spektrofotometrije i slijedne analize injektiranjem. Određivanje se temelji na složenoj reakciji koja uključuje redoks reakciju i reakciju formiranja kompleksa. Prvi korak je redukcija bakra(II) u bakar(I) pomoću L-askorbinske kiseline, a u drugom koraku nastali bakar(I) s neokuproinom tvori žuto obojeni kompleks [Cu(Nc)2]+ čiji se apsorpcijski maksimum bilježi pri 458 nm. Stehiometrija kompleksa [Cu(Nc)2]+ je određena je klasičnom spektrofotometrijom, metodom molarnih omjera i metodom kontinuirane varijacije te iznosi Cu+ : Nc = 1 : 2. Na temelju podataka dobivenih metodom molarnih omjera izračunata je konstanta formiranja kompleksa koja iznosi Kf = 3, 01∙1010. Određene su spektrofotometrijske karakteristike: molarna apsorptivnost (ε = 7 775 L mol‒1 cm‒1) i Sandellova osjetljivost (8, 17 × 10−3 mg cm−1 L−1). Konstruirana je krivulja umjeravanja na temelju eksperimentalnih mjerenja predložene reakcije formiranja kompleksa uz analit bakar(I) te je postignuta linearnost u području koncentracija od 1×10−6 mol L−1 do 6 × 10−5 mol L−1 uz jednadžbu pravca y = 15173 x + 0, 0081 i korelacijski koeficijent R² = 0, 9997. Izračunate su vrijednosti granice dokazivanja (3, 00 × 10−7 mol L−1) i granice određivanja (1, 00 × 10−6 mol L−1). Stehiometrija nastalog kompleksa je određena i potvrđena slijednom analizom injektiranjem primjenom metode kontinuirane varijacije Cu+ : Nc = 1 : 2. Dodatne prednosti slijedne analize injektiranjem naspram klasične spektrofotometrije su ponovljivost, niska potrošnja reagensa, mala količina otpadnih tvari te brza i automatizirana analiza.

neokuproin (Nc), bakar(I), spektrofotometrija, slijedna analiza injektiranjempe

nije evidentirano