hrvatski

Igra u Montessori i Waldorfskoj koncepciji

Montessori i Waldorfska pedagogija nerijetko se u Republici Hrvatskoj još uvijek nazivaju alternativnima ili reformskima. Imenovanje tih dviju, na svjetskoj razini iznimno cijenjenih i prihvaćenih pedagoških koncepcija alternativnima, dugujemo u najvećoj mjeri društvenom uređenju na našim prostorima tijekom dvadesetog stoljeća. Nekada se nazivaju i reformnima unatoč tome što su nastale prije više od stoljeća. Reformnima ih je moguće smatrati u odnosu na tradicionalni sustav odgoja i obrazovanja koji se danas razumijeva kao onaj koji se u praksi temelji na memoriranju i reproduciranju sadržaja, te dominantnoj usmjerenosti na sadržaj i nastavnika. Prihvaćanjem pedagoškog pluralizma u Hrvatskoj posljednjih 25 godina sve je veća zastupljenost ustanova ranog i predškolskog odgoja koje djeluju po Montessori ili waldorfskoj pedagogiji. Također, elementi odgojno – obrazovnog rada te pristupi igri koji su karakteristični za ove dvije pedagoške koncepcije a koje su osmislili Maria Montessori, Rudolf Steiner i njihovi nasljednici primjenjuju se u redovitom odgojno – obrazovnom procesu i u onim ustanovama koje ne promiču primarno Montessori ni Waldorf koncepciju. Hughes (2010) ističe da pojam igre ovisi o teorijskom pristupu i društvenom odnosno, vrijednosnom uređenju određenog doba te da se koncept igre mijenja s protokom vremena i drugačijim očekivanjima, dominantnim teorijama odgoja i slično. Stoga se u suvremenom informatičkom dobu kada je djecu rijetko moguće vidjeti u slobodnoj igri u dvorištima ili kod kuće, bez različitih tehnoloških pomagala i strukturiranih igračaka kupljenih u specijaliziranim trgovinama, zanimljivo osvrnuti na poimanje igre u tim dvjema pedagoškim koncepcijama, koje iako međusobno uvelike različite pružaju neke zanimljive pristupe igri. Hughes (2010) ističe da igra u suvremenom okružju ima 5 karakteristika. Ona mora biti intrinzično motivirana, slobodno odabrana, pružati zadovoljstvo, biti spontana i u njoj pojedinac mora aktivno sudjelovati. Igra u Montessori pedagogiji S obzirom na pet navedenih polazišta suvremenog poimanja igre posebno je zanimljiva Montessori pedagogija i to u segmentu koji se odnosi na poimanje igre kao spontane aktivnosti koja, prema nekim kritičarima ove pedagogije, negativno utječe na dječju maštu. Ipak, dubljim proučavanjem Montessori pedagogije moguće je razumjeti da su slobodan izbor, samousmjereno učenje, aktivnost djeteta i intrinzična motivacija u promišljeno pripremljenoj okolini, koja je istodobno i znak slobode i odgojno sredstvo (Seitz i Hallwachs, 1997), važna obilježja odgojno – obrazovnog rada Montessori pedagoške koncepcije. Maria Montessori je vjerovala u individualizaciju odgoja i obrazovanja shvaćajući da svako dijete uči i odrasta vlastitim ritmom te da je u tom smislu uloga odgajatelja nenametljivo pripremiti i ponuditi one materijale koji su u skladu s individualnim osobitostima svakog djeteta (Seitz i Hallwachs, 1997). Prijepore razumijevanju ove pedagogije često čini selektivno tumačenje pedagoškog rada. Zamjera se autodidaktičnost odnosno prevelika strukturiranost materijala. A što su drugo didaktički materijali nego igra(čka)? Međutim, ono što Montessori materijale razlikuje od brojnih suvremenih igara i igračaka je to da svaka ima svoj poseban smisao i ulogu koja vodi dijete boljem razumijevanju svijeta, emocionalnom sazrijevanju i učenju, te posebno strpljivosti, odgovornosti prema sebi, drugima i okružju, redu i upornosti koje mladim generacijama sve više nedostaju. Ponekad je zbog specifičnosti materijala u Montessori pedagogiji teško razlučiti pojam učenja od pojma igre. U Montessori pedagogiji učenje jest igra i teško bi bilo pronaći dijete koje je radilo s materijalom, a da je kazalo da je učilo umjesto da se igralo. U tom smislu uloga odgajatelja je osigurati pripremljenu okolinu te pomoći djetetu pri odabiru prikladnih aktivnosti i materijala. Osim putem uporabe materijala, cjelokupni razvoj ličnosti potiče se putem aktivnosti koje su karakteristične za svakodnevni obiteljski život (pranje, pospremanje, obavljanje svakodnevnih kućanskih poslova), pri čemu se dijete osnažuje za aktivno i samostalno djelovanje kako u institucionalnom tako i obiteljskom i širem društvenom okružju. S obzirom na to da dijete uglavnom samo odabire aktivnost i ima slobodu koristiti materijale onoliko dugo dok ih u potpunosti ne svlada, ne čudi motiviranost djeteta za rad s materijalima odnosno za igru. S obzirom na socijalni razvoj djeteta, osim brojnih zajedničkih aktivnosti, Maria Montessori je od samih početaka zagovarala mješovite grupe (uglavnom po tri godine razlike) čime je postigla da mlađa djeca uče od starijih, a starija imaju važnu ulogu u pomoći i brizi za one mlađe što je danas uvelike prihvaćeno u našim odgojno – obrazovnim ustanovama. Igra u waldorfskoj pedagogiji Rudolf Steiner je također vjerovao u cjeloviti razvoj djeteta naglašavajući važnost afektivnog i motoričkog razvoja koji su osnova za intelektualni razvoj djeteta. Za razumijevanje koncepta igre nužno je shvatiti važnost razvoja osjetila, ritma, pripremljene okoline, uloge odgajatelja kao uzora te pristupa cjelovitom razvoju ličnosti. Igru u waldorfskoj pedagogiji odlikuje svih pet obilježja igre (intrinzična motivacija djeteta, slobodan odabir, zadovoljstvo, spontanost i aktivno sudjelovanje). Kao i u Montessori, tako i u waldorfskoj pedagogiji pripremljena okolina ima značajnu ulogu za razvoj djeteta i shvaćanje igre, dok je uloga odgajatelja biti uzor djeci u svakodnevnim aktivnostima. U waldorfskoj pedagogiji djeca se obavljanjem svakodnevnih zadaća karakterističnih za obiteljski život osnažuju za samostalno i odgovorno djelovanje u aktualnom trenutku kao i u budućnosti. Ono što ovu pedagogiju razlikuje od brojnih drugih je korištenje prirodnih, i u odnosu na druge pedagoške koncepcije nestrukturiranih, materijala koji svojom kvalitetom pridonose razvoju osjetila i dječje mašte. S istim ciljem izbjegava se i korištenje suvremenih medija i pomagala. Slobodna igra ima važnu ulogu u waldorfskoj pedagogiji, te određuje slobodan odabir aktivnosti ali ne i nestrukturiran rad. Svaka je igra duboko promišljena, te ponuđena s ciljem razvoja različitih osjetila i stjecanja i produbljivanja spoznaja. Iznimno su zanimljivi načini učenja stranog jezika, matematike i prirodnih znanosti kroz igru, pjesmu, slikanje, pokrete i ples, te aktivnosti koje se odnose na motorički razvoj djeteta kroz pletenje, šivanje, izradu tijesta, obradu tla i slično. Ono što je moguće naučiti iz proučavanja igre u ovim dvjema pedagoškim koncepcijama jest to da je igra duboko promišljena, osmišljena i svrsishodna aktivnost koja ima za cilj cjelokupni razvoj djeteta. Igra ne ovisi samo o slobodnom odabiru igračaka, već ovisi u objema koncepcijama o kvaliteti okružja i ozračja, ulozi odgajatelja i individualnim specifičnostima i potrebama svakog djeteta. Igre su često povezane s aktivnostima iz svakodnevnog života, te osmišljene tako da djetetu omogućuju duboku koncentraciju i motivaciju, uče ga strpljivosti, odgovornosti i upornosti. Iako su i roditeljima i odgajateljima sva polazišta obje koncepcije jasna i iako ih vjerojatno i primjenjuju u svakodnevnom odgoju i obrazovanju djece, važno je napomenuti da su ove ideje stare preko stotinu godina te da su velikim dijelom utkale put suvremenom poimanju odgoja i obrazovanja.

igra ; Montessori ; Waldorf

nije evidentirano